Olimpijske igre su najvažniji sportski događaj, i medalje osvojene tamo predstavljaju najvažniji sportski uspjeh. Kako pojedinca i tima, tako i države iz koje oni dolaze
Pogledajte naslove na gotovo svim portalima u vezi upravo otpočetog vaterpolo i plivačkog prvenstva svijeta u Dohi. Svi redom ovaj planetarni šampionat doživljavaju kao kvalifikacioni za Olimpijske igre, i akcenat i kod trenera i kod igrača jeste više na tom kvalifikacionom i olimpijskom momentu, nego na svjetskim titulama i medaljama. O tome sam ovdje više puta pisao: olimpijske igre su najvažniji sportski događaj, i medalje osvojene tamo predstavljaju najvažniji sportski uspjeh. Kako pojedinca i tima, tako i države iz koje oni dolaze.
U tom smislu treba sagledati i (ne)uspjehe srpskih sportista na početku ove godine. Novakov gubitak trofeja u Melburnu, debakl Dejvis kup teniske reprezentacije, i činjenicu da se, i poslije završnog prvenstva Evrope, srpski „delfini“, zvanični i dvostruki olimpijski šampioni još uvjek bore za olimpijsku vizu. Lično mislim da će tenisere i vaterpoliste ova blijeda izdanja iz januara i februara učiniti glednim pobjeda, i fokusiranim na ljeto u Parizu. Daleko više nego što bi to učinili eventualni njihovi uspjesi na početku sezone. Jer, kvalitet na svjetskom nivou imaju i jedni i drugi.
A onda, nešto slično predviđam i za fudbalere, za Piksijevu četu. Koliko puta su do sad fudbaleri otišli pompezno na neko prvenstvo? Još od majstorice 1974 sa Špancima, o kojoj je pisao Nele Karajlić, preko onih kvalifikacija za Mundijal 1982, kad smo bili u grupi ispred budućih svjestskih prvaka. Pa onda gol Radanovića za odlazak na EP 1984. Pa gol Mitrovića u Portugalu 2021. Pa Antićeva kaznena ekspedicija za protivnike u kvalifikacijama za Južnu Afriku…. I sve se to, redom, završavalo – debaklom. Sad, poslije muka i jada sa Bugarima i Mađarima u nikad lakšoj kvalifikacionoj grupi, jedino što možemo i trebamo očekivati jeste bolji plasman i izlazak na velika vrata, kad već ulazimo na mala.
Oliver Janković
