Šta slučajevi atletičarke Marije Vuković i kolumniste Bobana Batrićevića govore o crnogorskom društvu i vrijednostima – i onima koji ih “štite”
Teri Pračet u romanu “Mali bogovi” (Small Gods) konstruiše jednu originalnu i zabavnu ideju kojoj posle ostaje vjeran u svim romanima serijala o Disksvijetu. Na Disksvijetu bogovi postoje isključivo zahvaljujući ljudima koji vjeruju u njih te zavisno od toga koliko vjernika imaju, i koliko je iskrena ta njihova vjera, pojedinačni bogovi bivaju veći, moćniji ili manji i slabiji.
Na tragu te ideje bio je i Pračetov prijatelj Nil Gejmen kada je pisao popularni roman “Američki bogovi” (American Gods). Razlika je u tome što Gejmen radnju smješta u naš svijet, tj. u Sjedinjene Države, i što starim bogovima (Odin, Horus, Černobog, Anansi itd.) koji su izgubili moć jer nemaju vjernike, suprotstavlja nove bogove koji imaju pregršt poklonika. Ti novi bogovi nisu Bog/Jahve/Alah nego Tehnologija, Mediji, Berza itd.
Možda u Crnoj Gori nećemo naći ništa spektakularno novo na ovom polju. Svakako nećemo naći domaćeg Pračeta ili Gejmena, ali možemo naći dobar stvarni primjer toga o čemu su pisali. Dva događaja su svojom žustrinom razdrmala učmali i spori januar. Ovi događaji su privukli pažnju javnosti iz mnogobrojnih razloga pa da im pridodamo i ovaj, pračetovsko-gejmenovski.
Trebalo je da počne suđenje Bobanu Batrićeviću zbog jednog uvredljivog teksta upućenog SPC a nakon toga je došlo do medijskog progona sportistkinje Marije Vuković zbog uvredljive opaske na temu crnogorske zastave. U čemu se sastoji sličnost između ova dva slučaja osim u tome da se radi o osobama koje su u jednom trenutku (ali ne istom) podržale DPS na izborima? Iako su imali svoju “kulminaciju” u januaru, ovi događaji su počeli nešto ranije.
Boban Batrićević, zaposlen na FCJK, tokom avgusta mjeseca napisao je kolumnu pod nazivom “Torokanje po Metodologiju i Đaonikiju”. U navedenom tekstu Batrićević, pogrdno iskrivljujući imena mitropolita Joanikija i vladike Metodija, te Srpske pravoslavne crkve (Crkva Srbije), izvlači jedan broj citata kako bi dokazao svoju tezu da je navedena crkva antihrišćanska i okupatorska.
Marija Vuković, s druge strane, atletičarka i crnogorska rekorderka u skoku uvis, gostujući u programu “Igram svoju igru” produkcijske kuće “15takes” koji se emituje na RTCG izjavila je tokom dijela neobaveznog razgovora “ova naša kokoška sa zastave”, uvredljivo se ponijevši prema državnom simbolu.
Možda nam ova dva slučaja djeluju udaljeno. Štaviše, kada pogledamo kome je zasmetao prvi, a kome drugi slučaj, učiniće nam se da nemaju nikakve veze jedan s drugim. Protivnik sam lažnih ekvivalencija i to što ovdje vidimo sličnosti ne znači da su njihovi akteri i namjere identične, već da samo možemo izvući zajedničku poentu.
Smatram da u reakciji i na prvi i na drugi slučaj mi otkrivamo da su svuda oko nas neki novi (ili ne tako novi) crnogorski mali bogovi te vrijedi analizirati naš odnos prema njima.
U prvom slučaju, izvjesni advokat Dragović je promptno reagovao, ne u namjeri da napiše po njemu bolji i drugačiji tekst, ne u namjeri da pruži kvalitetniji sadržaj (ako mu se ovaj već ne dopada) crnogorskoj javnosti, već da službeno zahtijeva od državnog tužilaštva da pokrenu postupak protiv Batrićevića radi govora mržnje.
U drugom, mnogi političari, mediji i organizacije nisu željeli da provjere u kakvom kontekstu je Vukovićka dala svoju izjavu, niti da je opomenu da kao sportistkinja ipak ne treba da se šali sa zastavom pod kojom nastupa, već su se odmah pozvali na restriktivni zakon o državnim simbolima i njegove kaznene odredbe, a istovremeno su slali apele Atletskom savezu i Olimpijskom komitetu da se atletičarki zabrani da dalje nastupa i predstavlja Crnu Goru. Nisu izostali ni mizogini “uratci” i nazivanja nje “kokoškom” te podsjećanje na to da je ona “ipak izbjeglica” i da se vrati odakle je došla.
Iako bi vas mnogi rado ubijedili da je crnogorska državnost hiljadugodišnja a simboli vječni, te da je svetost crkve nesumnjiva i bezgrešna, djela pokazuju jednu veliku nesigurnost njihovih “vjernika”. Ako je odgovor na tekst, kakav god on bio, koliko god bio nekvalitetan ili kvalitetan, takav da se reaguje tužbom, onda niste sigurni u vrijednosti koje propagirate.
Ako neki tekst može da poljulja postojanost, snagu, utemeljenje nečega što cijenite, onda imate problem, onda to nešto tretirate kao malog boga. Očigledno vam je važno da se vjera u tog malog boga nikako ne poljulja, jer se bojite da će on nestati, da će postati mali i beznačajan ako samo neko kaže riječ protiv.
Tome smo i svjedočili 2020. godine. Tada je vladajući DPS promptno privodio svakoga ko bi i na društvenim mrežama govorio nešto što im se nije dopadalo. Pamti se dobro slučaj izvjesnog Goranovića iz Nikšića koji je munjevitom brzinom kažnjen jer je tadašnjeg direktora policije nazvao “prdnjavom ljudskom”. Goranović je, pretpostavljam, platio tih 500 eura kazne ali je za vjek vjekova u Gugl pretraživaču ostalo da, kada napišete “prdnjava ljudska”, dobijete sliku Veselina Veljovića. Tako nestaju mali bogovi.
Nije drugačije ni u slučaju državnih simbola. Ako jedna izgovorena riječ u TV emisiji može toliko da unizi te simbole, onda zaista ne vjerujete da oni posjeduju neku vrijednost. Štaviše, zalaganje za ekspresno kažnjavanje sportistkinje zbog jedne nepromišljene izjave, prije govori o jednoj, nazovimo to “tinejdžerskoj” nesigurnosti, koja bijegom želi da se odbrani od svake ružne riječi. Čak su i oni koji se, makar deklarativno, zalažu za usvajanje zapadnih zakona i vrijednosti, potrčali i istog sekunda prizivali prilično nedemokratski zakon iz 2019. godine koji predviđa kazne za svako “nepoštovanje” državnih simbola.
Paradoksalna je i sama misao da zastava ili himna imaju osjećanja, pa im možete povrijediti ugled nekom opaskom, jer to zakon kaže, da se ne smije narušiti “ugled” simbola. Neću sada ulaziti u to da li je narušavanje ugleda simbola neka izjava ili ogrtanje istima tokom neke kriminalne radnje već samo želim istaći sljedeće – ako smo sigurni u njihovo utemeljenje, ne postoji nijedna izjava niti jedan čin koji ih stvarno može uniziti.
Nekako mi se čini da su ovi mali bogovi crnogorskog društva, crkva i državna simbolika, jedan supstitut za neke stare bogove, za možda jaču vjeru ili onu snažniju partiju. Ako ste istinski religiozan čovjek, taj osjećaj vam ne može biti uzdrman nepravilnim i ružnim imenovanjem mitropolita u nekom tekstu. Ako ste patriota, taj osjećaj ljubavi prema domovini ne može biti poremećen time što neko za “našeg orla” kaže “naša kokoška”.
Uostalom, obratite pažnju da prisvojnom zamjenicom “naša”, ta osoba ističe da dijeli kolektivni identitet sa vama, da pripada zajedno sa vama.
Očigledno je da ovi vjernici zaista, makar i nesvjesno, prihvataju Pračetovu zabavnu ideju, i vjeruju da njihovi mali bogovi imaju onu snagu kolika je jačina “prave” vjere u njih. Nije bitno samo vjerovati u te institucije, već vjerovati baš onako kako “oni” kažu.
Zato žele da jačinu vjere osiguraju postojanjem inkvizicije, postojanjem batine koja će osigurati da se nikad ne kaže nešto što ih može “uniziti”, što može ikome dati za pravo da pomisli da neke stvari mogu biti i drugačije. Ne radi se ovdje o religijskom uvjerenju, niti o patriotskom zanosu, radi se o ispunjavanju praznine koja zjapi za pripadanjem, ali praznine koja je toliko nesigurna, toliko preplašena, da ne može da istrpi ni zrno kritike, ni zrno drugačijeg mišljenja, ni jedan loš tekst, ni jednu nepromišljenu izjavu.
Ono što smatram istinski tužnim, kada govorimo o crnogorskim malim bogovima, jeste sljedeće – kako to da nam mali, makar i najmanji, Bog, nije bila ideja o slobodnoj riječi, o slobodnom iskazivanju mišljenja, koliko god nam se ono ne sviđalo.
Jedna od najcitiranijih misli glasi “Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš”. Ova misao se pogrešno pripisuje Volteru a zapravo je njen autor istoričarka Evelin Beatris Hol. Ne samo što se pogrešno pripisuje već se, kako smo to u učmalom januaru vidjeli, maltene nikad ne praktikuje.
Samim tim, crnogorski mali bog slobodno izgovorene riječi, slobodno iskazanog mišljenja, teško da postoji. Možda se samo nalazi na nekom polju, kao jedna spora, mirna i strpljiva kornjača koja čeka svoj trenutak, čeka svoje vjernike.
Stefan Đukić
Izvor: https://velikeprice.com/politika/mali-crnogorski-bogovi/
