Ove jubilarne godine, kada se, dakle, vrijedi odati pošta i zaslužnom Albertu Fortisu, moglo bi se očekivati da će se obnoviti stare rasprave po pitanju: „Čija je ՚Hasanaginica՚?“, pogotovo za potrebe medijskog spektakla, kakav je, recimo, ispratio u zadnjih deset godina i Petra II Petrovića Njegoša, lajtmotivskim pitanjem: „Čiji je Njegoš?”, ili još glupljim: „Čiji je naš Njegoš?
U predgovoru svog izbora narodnih umotvorina „Od zlata jabuka“ Vasko Popa nema dilemu: „Naša narodna poezija cvetala je i sazrevala u samom srcu stoletnih noći. U toku tamnih vekova stvoren je zlatni vek naše književnosti, naša klasika jedina i prava“[…]. Ovakva tvrdnja teško da bi se mogla ponoviti u današnjem vremenu, koje skoro sasvim gubi (do)sluh i sve manje može da slijedi ili da prepozna našu narodnu poeziju načinom Vaska Pope, koji je, vjerovatno, posljednji srpski pjesnik što je uspio da našu narodnu poeziju modernistički „prepakuje“ i napravi izlete u evropski i svjetski okvir književnog značaja.
Prije Pope, ili u skoro isto vrijeme, modernističku adaptaciju naše narodne književne starine, kakava se primila u svjetskom kontekstu, izvršiće i Ivo Andrić.
Ali još prije njih, zlatne latice naše narodne poezije zadivile su učeni evropski svijet, što se ponajprije može ustvrditi za „Hasanaginicu“, slavnu narodnu baladu koja ove godine obilježava dva i po vijeka otkad je italijanski putopisac Alberto Fortis objavio u originalu i u italijanskom prevodu u okviru svog putopisa „Putovanja po Dalmaciji“ (Viaggio in Dalmazia). Balada je vjerovatno nastala između 1646. i 1649. godine u Imotskoj krajini, živeći u usmenom obliku sve dok je nije otkrio italijanski etnograf i putopisac, a onda je prepustio divljenju velikih umova i njenih prevodilaca, kakvi su Johan Volfgang Gete (1777), Volter Skot (1789), Aleksandar S. Puškin (1835), Adam Mickijevič (1841).
Balada je imala najveći renome u interpretativnoj praksi, najraznovrsnija tumačenja, svoj život u popularnoj kulturi, a, koliko znam, u svim narodima koji tvrde da je „Hasanaginica“ baš, ili samo njihova, još je dio lektire.
Ove jubilarne godine, kada se, dakle, vrijedi odati pošta i zaslužnom Albertu Fortisu, moglo bi se očekivati da će se obnoviti stare rasprave po pitanju: „Čija je ՚Hasanaginica՚?“, pogotovo za potrebe medijskog spektakla, kakav je, recimo, ispratio u zadnjih deset godina i Petra II Petrovića Njegoša, lajtmotivskim pitanjem: „Čiji je Njegoš?”, ili još glupljim: „Čiji je naš Njegoš?”
Milorad Durutović
