Prije nego što je rimski car Neron izvršio samoubistvo, rekao je ,,qualis artifex pereo“, tj. ,,kakav umjetnik umire“. Kada je izvršio taj čin, moguće da je posle toga uslijedilo ovako nešto:
Kad Neron umrije, dođoše neka bića , smijući se. Ovo je ličilo na teatar koga je ovaj car toliko volio. Mnogo je ulagao u umjetnost. Neron se počeo i sam smijati sa ovim bićima, pošto je imao tu lucidnu stranu ličnosti.
Pomislio je da se nalazi u nekoj predstavi, pa poče “da glumi“. Ona bića se još više smijahu. Neronu to bi krivo, pa im zaprijeti i kaznom, na šta ovi još više zaurlaše smijući se. Neron se uplaši i poče da vrišti histerično, dozivajući stražu. Niko se, naravno, nije pojavljivao. Tada nestadoše i ona bića. Ali, Neron viđe neku vrlo tužnu pojavu, svu izboranu, potamnjelu, u mukama. Bilo je žalosno jedan pogled uputiti ka tom čovjeku, ili šta je to već bilo. U tom momentu se pojavi Isus Hristos i obrati se Neronu:
-Zašto si tužan prijatelju?
-Zato što me onaj čovjek rastužio-odgovori Neron- Šta mu je?
-Mnogo je patio. Njegov gospodar ga je krvnički mučio. Čak će snositi posledice, djela svoga gospodara, i posle njegove smrti. A nekad je bio lijep, mada, nedovršen. U suštini, svaki čovjek je takav, dolazi lijep, nedovršen, i tu nedovršenost treba sam da dovrši. Ali mu gospodar nijè dozvolio-odgovori mu Isus.
Neronu suze grunuše.
Meni je žao ovog gospodina. Tako me srce za njim boli, kao da je moj najrođeniji. Tačnije, nikad ovakvu bliskost nijesam prema nekome osjetio.
Isus se osmjehnu i reče:
-Pa, eto, da se upoznate. Ovo je tvoja duša. Mučila se, sirota, da nju obratiš pažnju. Čekala te kao draga svog voljenog. Opraštala ti. Ali se od silnog čekanja i tuge sva zgužvala, poružnjala. A da si je samo vidio nekad kako je bila lijepa.
Neron se postiđe i još više sažali prema svojoj duši. Na kraju je stidljivo pozdravi:
-Zdravo, gospodine Dušo.
Priča je preuzeta iz knjige Miloša Lalatovića “Sa druge strane “.
