Kontradiktornosti i predrasude o Milanu Kneževiću, političaru za koga ne glasaju oni koji ga vole
Milan Knežević je bio u zatvoru, ali nije robijaš. Što god ko mislio o njegovom ponašanju ili njegovoj politici, sve pada u vodu kad se uzme u obzir da ga je neko držao pod ključem. On je sve blagodeti i demokratske kapacitete prethodnog režima osjetio na svojim plećima.
Skoro svako svoje izlaganje u parlamentu Crne Gore Knežević počinje riječima: “Slobodni građani Crne Gore, i vi u ZIKS-u”. Naravno, ZIKS je skraćenica za Zavod za izvršenje kaznenih sankcija, odnosno, zatvor u Spužu, u kom je Knežević pošteno odležao ono što su mu nepošteni presudili.
Ako bismo tražili jednu riječ da se opiše Milan Knežević, onda bi se moglo reći da je on teatralan. Uvijek teatralan. I uvijek prećeruje, toliko da mu je pošlo za rukom da katkad i od parlamenta napravi teatar, što i nije velika šteta. Daleko je zanimljivije. Često zagazi s obje noge i u banalnost.
Kad je u toku prenos skupštine i kad kamera kadrira krupno, da se vidjeti da svi poslanici promijene izraz lica kad Milan Knežević ustane da govori. On je usavršio svoje nastupe, svaki više liči na stend-ap i open-mic veče, nego na izlaganje kakvo smo navikli da čujemo u parlamentu. Ako bi bilo mogućnosti da se uradi anketa, sigurno bi pokazala da je Milan Knežević zaslužan za veću gledanost Parlamentarnog kanala na kom se prenose sjednice, makar da je njegov udio 10 %.
Ljudima je zanimljivo da ga slušaju jer od njega može svašta da se čuje. Pod svašta se misli i na mudar citat, kao i na budalaštine. Ono što ga čini autentičnim, jeste činjenica da on govori kao čovjek iz Zete. To je naselje nadomak Podgorice koje je od nedavno silom prilika postalo opština. On je postao poput lokalnog tribuna. Zeta je autentična, plodna ravnica, u vječitom sporu sa Podgoričanima koji na Zetu bez razloga i osnova gledaju sa visine. Zato je zanimljivo da i Milan Knežević nije kao većina političara ispeglao svoj naglasak, već čak i insistira da provuče što više zetskih riječi, toponima i izraza. Prije svega, kao u komediji, citira babu iz Zete, koja postaje lokalni mudrac ili druid sa džepom punih izreka za svaku priliku.
Milanu Kneževiću je nadimak Pipun. I on ne bježi od njega. Sam katkad kao da insistira na tom nadimku, šali se na svoj račun (upoređujući sebe, Pipuna, sa Bred Pitom). Valja napomenuti da je u Zeti pipun ono što je u Beogradu dinja. A da se dinja naziva ono što se u Beogradu zove lubenica.
Bio je mnogo puta Knežević kontraproduktivan političar. On je suviše ekcesivan za ukus briselskih političara koji gaje nultu toleranciju ka konfrontiranju i provokaciji, a to je dovoljno da ga druga strana, ona DPS strana lako optuži za atak na državu i sistem. Kvaka je što Kneževića optužuju za srbovanje, ali ga ne mogu optužiti za rehabilitaciju četništva, jer ko zna Zetu, zna da su Kneževići partizanska porodica, da su žestoko stradali u NOB-u. I sve je kontradiktorno kod Milana Kneževića, a sve je i prilično jednostavno.
On je govorio na kontramitingu u organizaciji SNS-a u Beogradu ispred skupštine, galamio toliko da mu je pukao glas. Ponijela ga je masa, što se veli. Ali jedan sasvim drugi Milan Knežević je kasnije tihim tonom u video predstavljanju u kampanji za izbore u Crnoj Gori naizust govorio pjesmu Mike Antića – Beograd. Dok recituje tu pjesmu, lako se zaboravi sav njegov šou-of i eksplozivan karakter, jer je čudno da baš tu pjesmu zna napamet, ali on izgovara stihove: Nisam ja ni Arhangel Gavrilo, ni milicionar koji se brine o putnicima / Samo sam pijani pesnik i mahaću dugo za vozom, jer oboje smo iz iste porodice: iz čovečanstva.
Knežević je objavio nekoliko knjiga poezije i roman. Nije ta poezija sjajna, liči na Rakićevo doba, previše romantizma za 21. vijek, ali ipak nije za bačit. Kako pišu ostali političari poeziju, a nažalost previše političara u Crnoj Gori piše poeziju, Kneževićeva pjesme su među kvalitetnijim, kakve su da su. Najgora mu je poezija trenutka, kao kad pobijedi Đoković, a Knežević krene da štancuje čestitke u formi stihova, sa rimom kao mašnicom.
Džoni Štulić sirotinju definiše kao “one kojima sve izmiče“. Milanu Kneževiću su izmakle sve funkcije. Nakon raspada Demokratskog fronta, Medojević je nestao sa scene, a Mandić je Predsjednik skupštine. Milan Knežević je i dalje na klupi. Čeka reformisanje Vlade i obećane ministarske fotelje. Čeka li čeka, kao Godo, a pitanje je da li će dočekati i što će dočekati.
Izgleda da je nakon pada Mila Đukanovića došlo i do regrupacije u bloku koji se nazivao prosrpski. Andrija Mandić je vještiji političar, a Knežević emotivniji. Zna se ko u toj konstalaciji izvuče deblji kraj, a ko prođe bolje. Emocije prevagnu, ali vještinom se profitira.
Njegova partija DNP (Demokratska narodna partija) je na prekretnici, a čini se da će Mandić otići putem “evropski upakovanog Srbina“, dok će Knežević biti onaj Srbin koji ništa ne prećuti.
Nedavno je priveden brat Milana Kneževića, kažu da nije poštovao službeno lice tokom pretresa. Prije par godina policija je privodila i majku Milana Kneževića, jer je tokom pretresa porodične kuće ometala i omalovažavala službena lica. I to je posebna priča, jer, nikad se neće znati tačan povod ni potreba za tim i takvim pretresima kuće Kneževića.
Ali postoji jedan izuzetno zanimljiv detalj, interesantan u smislu literature. Dok kamera snima ispreturane prostorije u kući Kneževića, na podu su ćebad, lampe, ali i mnogo knjiga. Među knjigama koje je policija ispreturala, na podu su i knjige pjesnika Ivana V. Lalića. “Ljepota života je u sitnim detaljima, ne u velikim događajima”, kaže lijepo Džim Džarmuš!
Ima u Milanu Kneževiću nešto, čim čita najvećeg mediteranskog pjesnika i velikog prevodioca Ivana V. Lalića. Ima nešto dobro u njemu, kao što ima u Lalićevim knjigama. Ali se sa Kneževićem ne zna kad će što da prevagne, kad će što da ispliva. Oštrina i radikalni bijes, oštroumnost, duhovitost ili mediteranska blagost.
Piše: Đuro Radosavović/velikeprice
