Računica Vladimira Iljiča po kojoj manjine tvore većinu postala je postulat savremenog kapitalizma. Da nevolja nikada ne ide sama pokazuje i uplitanje ideološke levice u tu računicu.

Očeva tetka Milena mi reče jednom: „Ti si dobio ime po Aleksandru Uljanovu, Lenjinovom ubijenom bratu.“ Sećam se da sam se upitao otkud tetka Mileni, koja nije bila partijka, tolika znanja iz istorije komunizma, koja ni mi u školi nismo mogli da pokupimo?
No, kako vreme prolazi sve mi se čini logičnijim, da ne kažem lenjinističkijim, da se lenjinizam naročito primio u našim crnogorskim krševima, a tu je ostalo važno pitanje: ko mu je bio brat i kako je stradao?
Sada kada postadoše proleteri građanima, retko ko se upita i na stogodišnjicu smrti: ko je bio Lenjin; a o bratu mu ni pomena nema. Ipak to ne znači da jedan Lenjinov koncept – manjine čine većinu, manjinaca je više, oni su čak boljševici – ne obeležava svet u kome danas živimo. I kapitalistički moguli itekako upražnjavaju taj vid lenjinizma, podastiru mu sve svoje Holivude. Levičarske frakcije koje danas pretežu u masovnim medijima, ne nude nikakvu alternativu neverovatnom bogaćenju samoizabrane manjine, već su se pretvorile u alarmni sistem za „odbranu prava“ manjinskih identiteta. Papa koji je hteo da bude papa siromašnih, ostaće zapamćen kao papa seksualnih manjina.
U principu, Crnogorac navija za manjeg kokota, i manjinska prava ne bi trebalo nikome da smetaju, da se ovde, da ponovim, ne radi o dosetci za osvajanje i očuvanje vlasti. I nije nemoguće, dešavalo se toliko puta u istoriji, da te iste vlasti ne ponude razjarenoj gomili neke manjine na žrtvu.
Očekivalo bi se da nakon čitavog jednog veka od Lenjina, levica izvuče njegove pouke o „kapitalizmu u stadijumu imperijalizma“ i da se desnica „ne upeca“ svaki put na priču o restauraciji. Ali, kratko je to vreme, izgleda, jedan vek.
Aleksandar Živković
