Prva stalna adresa Srpskog narodnog pozorišta od 1894. godine bila je kuća veleposjednika Laze Dunđerskog u centru Novog Sada preuređena u teatar. Ta kuća mala je specijalne podove, svu tehničku opremu, šesto sjedišta i električnu rasvjetu, što je tada bilo čudo neviđeno, a najamnina je bila krajnje simbolična – forinta za godinu dana. U to doba postojale su i snažne veze između kazališnog Zagreba i pozorišnog Novog Sada
Piše: Bojan Munjin
Tko zna što bi bilo da se tog sparnog prijepodneva, 28. jula 1861. godine na sjednici Srpske čitaonice u Novom Sadu, nisu sreli narodni tribun Svetozar Miletić, znameniti pjesnik Jovan Jovanović Zmaj i književnik Jovan Đorđević, inače autor teksta srpske himne. Ali, susret ipak nije bio baš tako slučajan. Problem je bio – teatar. Naime, kazalište u Vojvodini na srpskom jeziku već je u to vrijeme postojalo na razne načine, uglavnom su ga pronosili putujući glumci s Joakimom Vujićem na čelu, ali nije postojalo profesionalno pozorište. Spomenuti Jovan Đorđević je to pokušao u Somboru 1849. godine, ali glumačka družina se nije održala. Đorđević je tada napisao i seriju tekstova u novosadskim novinama pod nazivom „Šta nam sad valja činiti za naše pozorište?“, gdje na jednom mjestu ističe da su za osnivanje kazališta najvažniji slijedeći činioci: novčana pomoć, valjana uprava, dobra trupa i kvalitetna dramska djela.
S političkim autoritetom Svetozara Miletića, s renomeom voljenog pjesnika Jove Zmaja i uz činjenicu da u vojvođanskoj ravnici dobrih glumaca nikada nije nedostajalo, Srpsko narodno pozorište (SNP) je zaista osnovano tog 28. jula 1861. godine, a prvi njegov upravnik postao je upravo Jovan Đorđević. Već tjedan dana kasnije odigrane su u novosadskom hotelu Sunce i prve predstave novog teatra. Bile su to jednočinke „Prijatelji” Laze Lazarevića starijeg i „Muški metod i ženska majstorija” Lajoša Kevera, tadašnjeg suvremenog mađarskog pisca. Tako je SNP počelo živjeti igrajući predstave po svim mjestima u Vojvodini, ali i izvan nje: po kafanama, krčmama, hotelima i ljetnim baštama.
Prva stalna adresa SNP-a od 1894. godine bila je kuća, preuređena u teatar, veleposjednika Laze Dunđerskog u centru Novog Sada. Kazališna kuća Dunđerskog imala je specijalne podove, svu tehničku opremu, šest stotina sjedišta i električnu rasvjetu, što je tada bilo čudo neviđeno, a najamnina je bila krajnje simbolična – forinta za godinu dana. U to doba postojale su i snažne veze između kazališnog Zagreba i pozorišnog Novog Sada. Tako su 1864. godine, jedan od prvih upravnika Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) Dimitrije Demetar i čelni čovjek SNP-a Jovan Đorđević potpisali „sporazum o uzajamnoj i solidarnoj suradnji“, pa iz Zagreba u Novi Sad prelazi veći broj glumaca, od kojih je prvi bio Stjepan Andrijević, poznat po ulogama „intriganaha i viteških otacah“. U Novi Sad su prešli i Laza Popović i njegova supruga Marija Adelsheim, dotad jedna od najistaknutijih članica zagrebačkog ansambla, a u Zagreb će se iz Novog Sada preseliti budući velikan hrvatskog glumišta Miša Dimitrijević. Također, za vrijeme gradnje današnje zgrade HNK-a u Zagrebu 1894/95. njegovi glumci „na posudbu“ će igrati u novosadskom pozorištu.
U to doba postojale su i snažne veze između kazališnog Zagreba i pozorišnog Novog Sada. Tako su 1864. godine, jedan od prvih upravnika Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) Dimitrije Demetar i čelni čovjek SNP-a Jovan Đorđević potpisali „sporazum o uzajamnoj i solidarnoj suradnji“, pa iz Zagreba u Novi Sad prelazi veći broj glumaca
Jedan od najboljih glumaca SNP-a do dana današnjeg bio je Pera Dobrinović. To je bio glumac koji svojim stasom nimalo nije ličio na kralja pozornice, nego na nekoga, kako je o velikom bardu pisao pjesnik Veljko Petrović, tko je „utekao u pozorište“: „Malecan, okrugao, punačak, noge kratke kao u deteta, a glava tako obla da su mu svi šeširi sklizali do ušiju. Obrazi debeli, a oči velike, okrugle, ali divne, radoznale, svako ih je voleo…“ Takav „malecan i punačak“ Pera Dobrinović je odigrao Ričarda Trećeg, kralja Lira i Kir-Janju tako veličanstveno da su građani Novog Sada samoinicijativno bili odlučili da za dvadesetpetogodišnjicu rada svom omiljenom glumcu poklone „lepo izrađenu kutiju u kojoj je bilo poređano 17 dukata“. Glumac Pera Dobrinović umro je 21. decembra 1923. godine praktički na pozornici, kako je zapisano, „najlepšom glumačkom smrću, kao vojnik kad umire na polju časti“ – u kazalištu, dok je popravljao šminku pred predstavu „Ljubavni napitak“, s kojom je pola vijeka ranije i započeo karijeru. Kroničari su zapisali: „Dunđerskovo pozorište bilo je dupke puno. Pera se šminka u garderobi. Strašno je nervozan. Muči ga velika trema. Boli ga oko koje mu je još davno oštećeno otrovnom pozorišnom šminkom. Treba da izađe na scenu. Uzbuđenje i nervoza ga sve više obuzima. Kaže: ‘Ja ovo neću preživeti!’. Zvono koje ga poziva na scenu počinje da zvoni. Pera ne izlazi. Publika čeka. Čeka. Čeka. Ništa. A onda punoj sali Dunđerskovog pozorišta, publici koja čeka svog omiljenog glumca, saopštavaju da je Pera Dobrinović upravo preminuo u garderobi. Srce mu nije izdržalo. Njegov glavni junak ‘Ljubavnog napitka’, Jovan, nije uspeo da izađe na scenu, da zatvori krug. Umesto ovacija o pedesetgodišnjici magične glumačke karijere, umesto bisa i čestitanja, Novi Sad je 22. decembra te 1923. priredio veličanstveno tužni ispraćaj Peri Dobrinoviću. Ta poslednja, posmrtna Perina publika bio je gotovo čitav njegov grad.“
Nesreće nisu mimoišle SNP u Novom Sadu. Trideset i tri godine nakon useljenja u predivnu zgradu koju je darovao veletrgovac Dunđerski, jedne olujne noći u januaru 1928., nakon predstave „Raspikuće”, varnica iz peći zapalila je ovo kazalište i uništila ga do temelja. U vrijeme Prvog svjetskog rata ovo kazalište potpuno je bilo obustavilo svoj rad, a na početku onog drugog, 1941. godine, sedamnaest glumaca SNP-a na tragičan način je u Smederevu poginulo u strašnoj eksploziji voza punog streljiva. S obzirom na to da dobar dio svoje povijesti SNP nije bio pod vlastitim krovom – jedno vrijeme između dva rata ono je bilo pridruženo kazalištu u Osijeku, odnosno Narodnom pozorištu u Beogradu – ovo kazalište seljakajući se na razne adrese bilo je prinuđeno mijenjati i svoje ime. Ono je to činilo i u zavisnosti od političkih prilika: zvalo se tako Novosadsko-osječko pozorište, Narodno pozorište Dunavske banovine i Vojvođansko narodno pozorište, da bi u mu novembru 1951. bilo vraćeno prvobitno ime, Srpsko narodno pozorište. Kako bilo, nakon požara i uništenja vlastite kazališne zgrade, „podstanarski“ život SNP-a trajao je vrlo dugo: nakon preko pedeset godina igranja „po kafanskim salama i domovima kulture“, kako kaže teatrolog Miroslav Radonjić: „Srpsko narodno pozorište konačno se 1981. godine skrasilo u svom velelepnom zdanju od belog mermera na Pozorišnom trgu u Novom Sadu.“
U Vojvodini i u njenom centralnom teatru, Srpskom narodnom pozorištu, koje je doživjelo mnoge uzlete, ali i mnoge mršave godine, ta gotovo biblijska sudbina najbolje bi se mogla označiti kao „dugi put kroz ravnicu“ na kojoj su cvale i sasušile se mnoge nade, neuspjesi, uzleti i tragedije, ali su ipak ostali zauvijek sjati jedinstveni napori njenih najboljih glumaca i kazališnih poslenika.
Izvor: p-portal
