Tekst izuzetne elegije, skoro tužbalice, „Još ne sviće rujna zora“ ima dugu genezu. Sama pjesma sadrži mnogo motivskog i elegijskog materijala koji bi mogao upućivati da je riječ o izvornoj, narodnoj pjesmi, nastaloj na prostoru današnje Crne Gore. Da li je doista riječ o narodnoj ili o autorskoj pjesmi, ili pak o narodnoj pjesmi koja je doživljela više autorskih redakcija, to je pitanje koja je danas teško razjasniti.

Koliko je poznato, pjesmu je prvi put zabilježio Kornelije Stanković (1831‒1865) u svojim Srpskim narodnim pesmama [melografski zapis], nakon čega je pjesma uz odrđene izmjene u tekstu, imala i svoj melodijski razvoj. Nakon Stankovića, već je Franjo Kuhač (1834‒1911) ponudio drugačiju melodiju (Južno-slovjenske popjevke, 1878).
Srpski istoričar književnosti Miroslav Pantić nalazi da je autor pjesme Miroslav Zanović (1751‒1786). Međutim, prije desetak godina obnovljeno je uvjerenje da je autor i kompozitor pjesme Vasilije Vasa Nikolić (1822‒1890), srpski advokat, pjesnik i boem. Do tog zaključka dolazi dr Milovan Miškov, profesor Pedagoškog fakulteta u Somboru, koji je izvijestio begradski list Novosti:
[…] Imao sam dileme oko te pesme sve dok u Narodnom muzeju u Kikindi nisam našao pesmaricu koju je, rukom, na slavenoserbskom, u Mokrinu 1846. ispisao tamošnji učitelj Luka Davidović. Pod brojem 99, u njoj je Nikolićeva pesma Jošt ne sviti bela zora. U potonjim verzijama, u njoj jeste promenjena poneka reč, pa je umesto bele, postala rujna zora, ali to su beznačajne izmene […].
No, da li je zapravo ime kompozitora olako prihvaćeno i kao ime autora pjesme Još ne sviće rujna zora!?
Znatno prije otkrića prof. Miškova, istoričar srpske književnosti Borivoje Marinković (Srpska građanska poezija, 1966) odbacuje mogućnost da je autor pjesme bilo Vasa Nikolić, bilo Miroslav Zanović, što pozdravljavaju i neki kasniji istraživači (v. Đ. Perić, „Umetnički tekstovi Srpskih narodnih pesama Kornelija Stankovića“, Muzikološki institut SANU, 1985), te izvjesnijim smatraju da je autor pjesme, zapravo, književnik Jovan Nikolić (1806‒1852), nekadašnji sekretar Književnog Sovjeta u Kragujevcu. O tome svjedočanstvo ostavlja Antonije Arnot-Arnovljev (1808‒1841). „Pobrajavši njegova [Misli se na Jovana Nikolića] pečatana dela on stavlja i jedno primječanije. ՚U Davidovićevom Zabavniku za god. 1833. ima od njega tri lepa prevoda… i jedno originalno sočinenije pod imenom pesme ljubavne՚. To je pet ՚ljubavnih՚ pesama, među kojima se nalazi i tekst pesme Jošt ne sviti bela zora“ (Perić, 191). Ako bismo slijedili „logiku“ datuma, čini se da je najstariji pomen autorstva u vezi sa 1833. godinom, dakle, trinaest godina prije spomena Vase Nikolića, o čemu podatak ostavlja učitelj Luka Davidović.
Pjesma Još ne sviće rujna zora svojom temom, svojom melodijom i metrikom (simetrični osmerac, sa pripjevom na kraju svake strofe) mogla bi zaista bar kao svoj uzor imati narodnu tužbalicu. Međutim, tekst kakav nam je danas poznat nesumnjivo je rezultat autorskog čina, ili niza intervencija od strane više autora ili interpretatora. Ova pjesma, naime, sadrži nešto netipično za narodne tužbalice. Još je Vuk Karadžić primjetio da tužbalice odlikuje improvizacija i nepostojanost pjesničkog tkiva, tužbalica je pjesma trenutka, bezmalo, afekta. Ali ovdje to nije slučaj. Osim što je tekst pjesme u muškom glasu, a tužbalice su „ženske pjesme“ i u bukvalnom smislu riječi, ona je precizno parcelisana i tematski organizovana, skoro kao gradacija tuge i bola koja svoj vrhunac dostiže na samom kraju u pripjevu: „daleko, daleko“, jer to što odlazi, upravo „bježi“ daleko pod zemlju, nije „mrtva draga“, već radost življenja: „Al՚ od mene radost bježi/ daleko, daleko“ – u smrtnu, konačnu, razdaljinu, koja je pak toliko strašna da je usmrtila i sve ono što naizgled živi: i noć, i zoru, i dah zefira, i pastirsku pjesmu, i slavuja, i poljsko cvjeće, i proljeće…
Milorad Durutović
