Očekujemo, zapravo smo sigurni, da će i ova vlada biti loša, da će biti partitokratska, da će raditi na svom bogaćenju i uhljebljenju svoje nove političke klase dok nam kroz medije servira populističku priču o borbi za standard, bolji život, ali i identitet i kulturu građana koji sve to finansiraju
Najprirodnija stvar tokom studija je razvijanje nezdravih hobija. Mnogi i smatraju da niste studirali ako niste upoznali sve kafane, solidan broj klubova, poneku birtiju i konzumirali što više nezdravog sadržaja. No, neki od nas su malo pretjerivali u “nezdravosti” pa mi se dogodilo da razvijem bolestan hobi čitanja komentara na portalima i raznovrsnim forumima političkih medija. Jedan od komentara koji se ponavljao, koji se pojavljivao u različitim oblicima na svaku vijest koja je imala negativnu konotaciju uvijek se svodio na “ovoga nema nigdje”, “mi smo najgori”, “naravno da nam je ovako kad smo stoka” i onaj navodno šaljiv, a suštinski leksička manifestacija bijede: “ko poslednji izađe da ugasi svjetlo”.
Poslednjih dana oktobra je konačno, nakon više od četiri mjeseca, “svjetlost dana” ugledala nova vlada Crne Gore. Najglomazniji ali nipošto najneobičniji kabinet će tako pokušati da se uhvati u koštac sa finansijskim, ali i svim drugim, problemima koji se iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, gomilaju. Iako prognoze i očekivanja nisu velika, iako je koalicija u najmanju ruku “raznorodna”, kabinet nije najneobičniji iz prostog razloga što smo u prethodne dvije iteracije probali neobične i neprirodne kombinacije da je bilo šta novo što se moglo izroditi moralo biti povratak uobičajenom. Četrdeset druga i četrdeset treća će sigurno naći put u udžbenike i biće izučavane na političkim naukama iz raznih razloga a mi se, četrdeset četvrtom, vraćamo u utabane staze s tim što ih ovaj put ne “taba” DPS.
Moj prijatelj se buni na te brojeve i pita se kako je došlo do četrdeset i četiri vlade Crne Gore, šta sve spada u taj broj. I zbilja, kada pogledate kroz istoriju, otkrivate postojanje mnogih nejasnoća te se postavlja pitanje da li se računaju sve vlade, sva izvršna vijeća i svi ministarski savjeti od Boža Petrovića-Njegoša do Milojka Spajića. Nije jasno ni kako se računaju vlade u egzilu, naročito u momentu kada postoje dvije suprotstavljene i međusobno nepriznate – druga Jovana Plamenca i ona Anta Gvozdenovića. Pitanje ostaje i oko toga na koji način ćemo posmatrati vlade koje ostaju u istom sastavu iako država mijenja svoje ime, uređenje i teritoriju – da li je vlada Mila Đukanovića u Državnoj zajednici Srbije i Crne Gore ista ili nova kao vlada Mila Đukanovića, u istom sastavu, u nezavisnoj državi Crnoj Gori. No, broj od prethodne četrdeset tri i ove četrdeset četvrte opstaje.
Nismo mi jedini koji prave takve greške. Trenutno je ustanovljeno mišljenje da je Džozef Bajden četrdeset i šesta osoba koja je na poziciji predsjednika Sjedinjenih Američkih Država, iako je zapravo četrdeset peti. Iz nekog razloga Grover Klivlend se istovremeno računa i kao dvadeset drugi i dvadeset četvrti predsjednik SAD, pa je tako gurnuo ljestvicu i za sve ostale. Bilo da je četrdeset četvrta, sedamdeset osma ili petnaesta, suština će ostati ista. Očekujemo, zapravo smo sigurni, da će i ova vlada biti loša, da će biti partitokratska, da će raditi na svom bogaćenju i uhljebljenju svoje nove političke klase dok nam kroz medije servira populističku priču o borbi za standard, bolji život, ali i identitet i kulturu građana koji sve to finansiraju. Nažalost, sva je prilika da ćemo biti u pravu.
Naši razlozi za to su objektivni, dolaze iz poznavanja političara, poznavanja toga kako vode svoje partije, javna preduzeća, kako su vodili opštine ili pojedinačne resore u prethodnom periodu. Nije nam nepoznato da je “vizija” koju nam političari nude uglavnom ona koja im garantuje što duži opstanak na pozicijama moći, a tu viziju ostvaruju iz zaduživanja nas i naših potomaka te strateškim pozicioniranjem partijske vojske. Poslednje tri godine pokazale su da korupcija i kriminal mogu biti manji, ali da je partitokratska ideja pođednako snažna kod nove vlasti kao što je bila kod DPS-a.
Biti zastupljen u društvu, gostovati po medijima, biti srdačno dočekivan od novinara i voditelja daje onome kome se pruži takva prilika jedan vid zadovoljstva. Ođednom je vaša riječ bitna, vaša analiza predmet diskusije na kafanama i slavama, a vaša riječ nešto što može da ostane zapamćeno u društvu. Donosi vam i prepoznatljivost na ulici, pitaju vas za mišljenje kao da ste vidoviti, a starije gospođe govore za vama “kako je pristojan ovaj momak, sve fino kaže”. No, to komentarisanje posle nekog vremena mora postati dosadno, i dolazi u opasnost ponavljanja radi nedovoljnog kvaliteta političkog života.
Glavni akteri te “scene” se smjenjuju ali su identični, njihove ideje su zamjenjive, vizije nepostojeće. Čak ih je teško rasporediti na političkom spektru jer su skoro svi na istim pozicijama, uz različit identitetski predložak. Zato, iz vlade u vladu ponavljamo uzaludno iste kritike nadajući se da ćemo nametnuti neku novu temu, ili ako je ne možemo nametnuti, da će politička klika dovesti do toga da je u prvom planu borba za ideje, a ne stalno ponavljanje o demokratiji, meritokratiji, antikorupciji i drugo.
Možemo tako otići korak dalje. Svi ovi racionalni argumenti, sve ovo što smo naučili posmatrajući našu političku scenu ipak je u jednoj mjeri zasijenjeno nekim, reklo bi se čak urođenim stavom da je kod nas “najgore”, da smo mi “najgori”. Razlog tome ne leži isključivo u frustraciji da se ista kritika ponavlja, niti je pojava novijeg doba. Zato se moram vratiti na komentare koje sam upoznao praktikujući svoj nezdrav, studentski, hobi.
Siguran sam da je i svako od vas naišao na takav tip komentara. Navodno realističan, pun sebe, nepopustljiv u samokritici prema sopstvenom okruženju, a zapravo, arogantan. Sadržina tih komentara nije dovršena jer autor u stvari želi da kaže “ovoga nema nigdje – kako ja kvalitetan zapadoh ovdje”, “mi smo najgori – svi ovi oko mene su najgori, sem mene”, “ko poslednji izađe da ugasi svjetlo – a ja već sad odoh jer vrijedim”. Citirani komentari su uglavnom pokupljeni sa društvenih mreža i reakcija na portalima mada se pojavljuju i u kolumnama, na panelima, u svim mogućim publikacijama.
Motivacija za ovako sumoran pogled na stvarnost dolazi iz pretjeranog osjećanja samobitnosti, prenaglašene sigurnosti u sopstvene sposobnosti. Onaj ko izgovara gorenavedene riječi nije čak ni toliko zgađen okruženjem, bilo ono partijsko ili ne, ne smetaju mu ni negativni događaji koje komentariše na Fejsbuku ili novinskim kolumnama. Njemu ili njoj u stvari smeta sopstveni položaj, piše iz bijesa nastalog iz uvjerenja da njegova ili njena veličina nije ispoštovana, da ne zauzima zasluženu poziciju u društvu, da ga/je ne vide kao prosvetitelja, intelektualca, gurua, jednom riječju, veličinu. Pomenuta osoba je uradila sve ispravno, posjeduje sve najbolje stavove, u svemu je u pravu i samo ovo društvo, zato što je toliko grozno, toliko jadno, tako nekako najgore, to ne primjećuje i zaslužuje da mu bude ugašeno svjetlo.
Sopstvene neostvarenosti, sopstvena nemoć, sopstveni bijes koji klija iz neuspjeha, dovode do ovakvih stavova. Taj momenat nije neuobičajen i siguran sam da i za sebe mogu reći da sam padao pod taj uticaj, da sam besmisleno kritikovao, da sam, žargonski rečeno, grinjao. Problem je što to “grinjanje” nije bilo ništa drugo do način da se kompenzuje sopstveno nezadovoljstvo. Realno govoreći, u svemu tome nema ništa posebno loše. Suočeni smo sa nekvalitetnim partijskim kadrom, sa političkom klasom tankog znanja i tanjeg integriteta i onda tako, obespravljeni, pokušavamo da nađemo načine da se, makar kroz riječi, suočimo sa njima. Problem je što u svemu tome postoji još jedan momenat, momenat koji može imati debilitatitivno dejstvo na društvo u cjelini.
Izrazi nezadovoljstva koji se svode na “ovo nema nigdje” u svojoj suštini su defetistički. Oni, iako naizgled drčni, ljuti, agresivni, zapravo predstavljaju apsolutnu predaju i zato se na kraju uvijek i svedu na “ko poslednji izađe da ugasi svjetlo”. Naša sigurnost i ubijeđenost u istinitost tih izraza je zapravo sigurnost poraza. Ako nigdje nije gore nego ovdje, ako ovdje živi takav narod koji nikad neće biti sposoban da mu bude bolje, svaki trud je uzaludan. Mi, ako smo najgori, prosto nemamo čemu da se nadamo, nemamo radi čega da se trudimo i sve što nam je ostalo je to impotentno grinjanje. Ovakav iskaz ne samo da je arogantan, ne samo da je defetistički, on je rasistički i ahistoričan.
Stavovi ovog tipa ignorišu realnost po kojoj je, zbog različitih društvenih zbivanja, uzrokovanih geografijom, osvajanjima, konkretnim liderima u ključnim istorijskim momentima, zapravo svaki narod prolazio kroz slične faze tokom društvenog razvoja. Ideja da je “kod nas najgore” zanemaruje realnost da je “ovako”, na ovaj ili onaj način, bilo i na drugim mjestima gdje je sada naizgled bolje. Zanemaruje i realnost da neki drugi, kod kojih je gore, tek treba da dođu na ovoj stepen “najgorosti” u sopstvenom društvenom razvoju političkog bića.
Razvoj svijesti o slobodi je ideja vodilja Hegelove filozofije istorije. On smatra da ljudski rod, šta god činio, zapravo nužno ide ka daljem i daljem razvoju ove svijesti. Sve čovjekove društvene tvorevine i sva pregalaštva zapravo teže ovom razvoju i djelaju u skladu sa njim. Bilo da se sa tim slažemo ili ne, možemo sami da primijetimo da, istorijski posmatrano, stadijum u kojem se nalazimo i koji percipiramo kao “najgori”, nije istinski nezapamćen. Neki drugi su ga već prošli i sada su, makar kada se radi o nivou razvoja njihovih institucija, na boljem i višem nivou.
Ovo ne znači da treba da odustanemo od ljutnje usmjerene ka političkim, partijskim, vođama. Suštinski je bitno i kako internalizujemo i kako eksternalizujemo tu ljutnju. Ako se pretjerano zagubimo u očajanju po kom smo “najgori”, možemo zapasti isključivo u defetizam i ahistorizam, a onda nam ne ostaje ništa drugo sem da citiramo Vladislava Petkovića Disa:
Uzvik ga prolama: “Neće biti bolje
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće”
U takvom stanju ćemo pustiti lošu vlast da loše vlada, loše društvo da truli i dalje, jer smo u stanju svijesti po kom zapravo treba da nam uvijek bude loše. Tada nam ostaje jedino da pustimo Talking heads, uhvatimo se za uši i igramo uz “Road to Nowhere (come on inside!)”. Možemo i Chrisa Reau i “Road to Hell”, šta god nam se više sviđa. Koliko god da je stanje loše, a loše je, to ne znači da smo po bilo čemu gori od ostalih. Ne samo da nismo gori, već smo isti, sa istim sposobnostima i načinima da poguramo svoje društvo naprijed i da ga učinimo boljim, korak po korak, kroz izbore, kroz proteste, kroz svaku malu ili veliku akciju. Naravno da nas kroz to prati momenat očaja po kom nam se čini da će nam život proći u borbi da društvo bude samo promil bolje, ali to je jedina mogućnost koju imamo. Tako jedino možemo bolje upaliti svjetlo umjesto da lamentiramo za onim poslednjim koji će ga ugasiti.
Stefan Đukić
Izvor: Velike Priče
