Mediji su, kažu autori koji se na naučnom nivou bave tom problematikom, poodavno prestali da se bave zaštitom javnog interesa i borbom za pravo javnosti da zna.
Mediji su postali, kaže jedan od njih, „industrija svijesti“.
Francuski filmski reditelj i intelektualac Žan Lik Godar kaže da novinarska objektivnost „najčešće podrazumijeva minut za Hitlera, minut za Jevreje“.
Dakle, kroz ove dvije teze – o težnji medija da oni kreiraju stvarnost po svojoj mjeri i interesu i „objektivnosti“ i dovođenju u istu ravan nespojivih krajnosti, valja posmatrati i današnju situaciju u Crnoj Gori i unazad makar deceniju, dvije.
Krenimo od najsvježijih primjera.
Pogledajte samo koliki se publicitet daje sceniranim protestima na Cetinju.
Iako i posljednji građanin, kojem je fiksni telefon i dalje jedina veza sa svijetom zna i može uočiti da je riječ o posljednjim trzajima bivšeg režima da nekako opstane u političkom životu, mediji – veliki dio njih, zvoni od priče o navodnoj ugroženosti države.
A ugroženi mogu biti samo njihovi neregularni interesi i poslovne „kombinacije“ njihovih vlasnika i sponzora iz državnog aparata.
Portali i novinske stranice se crvene i od zastava i od naslova iz kojih „kaplje“ krv.
Foto: „Pobjeda“
A samo treba znati da je vlasnik većine tih medija jedan čovjek, ili dva DPS – ova tajkuna.
Dakle, dvadesetak ljudi plaćenih i raspoređenih u dvije novine i nekoliko portala pokušava pukim brojem „medija“ da stvori sliku da se dešava nešto revolucionarno, u čemu učestvuje pola Crne Gore.
Istina je, u stvari, da i uz najveće pritiske i plaćanja na te skupove Đukanović više ne može dovesti ni par hiljada najzagriženijih.
Ne može okupiti ni sve svoje poslanike, a kamoli velike mase.
Ipak, ti mediji kao papagaj ponavljaju tezu o podijeljenoj Crnoj Gori.
U prošlosti je bilo još nekoliko upečatljivijih primjera kada su mediji u dominantnoj većini vidjeli jedno, a svi su znali da je istina potpuno drugačija.
Primjer prvi – referendum.
Foto: dnovine.me
Opšte je poznato koliko je i u periodu uoči referenduma i na dan izjašnjavanja bilo neregularnosti; koliko je ljudi glasalo više puta, koliko je glasalo naših „komšija“ koje prvi put vidimo u našem naselju, koliko je bilo straha i prijetnji, samo da se namakne potrebna većina.
Sve to većina medija tada nije htjela da vidi, jer im to nije bio interes.
Ulazak u NATO i priznanje Kosova su još eklatantniji primjeri kako mediji vide samo ono što im je interes, odnosno ono što im se plati.
Iako je i tada bilo jasno da makar dvije trećine punoljetnih građana nijesu za te dvije odluke, iako je docnije i sam tadašnji premijer Duško Marković priznao da 80 odsto građana nije bilo za to, većina medija ni tada, ni sada to nije htio i neće da vidi.
Znači, nije bitno kako se odluka donosi i jesu li građani, kao nosioci suvereniteta, za to.
Bitan je nalog i interes onih koji finansiraju medije.
Svakako i to postaje prokazana stvar i očigledna prevara. Bliži se i tome kraj.
Ključevi svih problema su u tužilaštvu. Kad ono proradi mnogo toga će biti jasnije i broj medija će se desetkovati.
To u velikom broju i nisu bili mediji nego puki propagandni punktovi. Kad presšuše dotacije, punktovi će se sami ugasiti.
