Pred zgradom se okupila masa svijeta. Ljudi su nestrpljivo čekali da se otvore vrata i nagrnu unutra. Neobična situacija za prostor ispred jednog provincijskog, zamrlog pozorišta u staroj građevini muzejskog tipa. Napolju premnogo svijeta, u rukama premalo karata brzo rasprodatih a na vratima tek nekoliko starijih portira određenih da kontrolišu ulazak publike
Piše: Ranko Rajković
Međutim u vazduhu je strujala neka blagorodna čežnja za zabavom koja učini da se prijem posjetilaca u dvorski teatar obavi koliko toliko u redu i miru. Čak i mi, tada još uvijek fizički nejaki i golobradi gimnazijalci, ugurasmo se među poslednjima u cetinjsko pozorište „Zetski dom“.
Sala prepuna. Parter i lože pripali su starijim Cetinjanima i jakim gradskim mangupima. Mi osvojismo galeriju na spratu gdje smo zbijeni, glava do glave, sličili gustim zasadima kupusa po Bjeloškim i Njeguškim njivama. Drhtali smo od sreće čekajući da koncert počne.
Na sceni ispod nas čuvena muzička grupa Montenegro 5. ili po evropski kazano Montenegro FIVE. Žamor. Ovacije. Aplauzi. Radujemo se dolasku Cetinjskih muzičara koji se proslaviše u bijelom svijetu zajedno s imenom naše države i našeg grada.
Počinje svirka. Montenegro 5 izvodi pjesmu Mango Džeri „In de summertime„, sviraju Bitlse, sviraju divne džez melodije, sviraju soul, sviraju sve ono što se tada po svijetu i Evropi sviralo.
Vođa grupe šoumen Đoko Kraljević izvodi plesnu kabaretsku tačku. Sa maskom na licu govori italijanski i pjeva italijanske kancone, mislim Domenika Modunja, Klaudija Vile i drugih poznatih pjevača koje smo tih godina gledali na RAI UNO i RAI DUE.
Negdje na sredini koncerta ponesen atmosferom i duhom rodnog Cetinja, koliko sam dobro zapamtio, Đoko Kraljević izgovori otprilike ove riječi:
„Želim da vam otpjevam pjesmu posvećenu našem gradu Cetinju. Inspiraciju sam dobio nedavno, kada se u Parizu sretoh sa Cetinjaninom Minjom Perišićem. Podsjetismo se školskih dana ispred Manastira i oko Vladičine bašte kada smo kao đaci s knjigama u rukama šetali i učili. Tamo u Parizu pored Sene ispričasmo se o Cetinjskim jutrima i đačkim šetnjama pored Manastira. Poslije toga susreta napisah pjesmu Cetinje, Cetinje”
Jedan ženski glas sa balkona uzviknu „To mi je ujak“.
Potom krenu muzika. Đoko Kraljević držeći visoko i čvrsto mikrofon ispred sebe poče da pjeva pjesmu „Cetinje, Cetinje ostaćeš uvijek ponosno“.
Ko hoće može aktiviranjem donje internet adrese da posluša nastavak pjesme zbog koje je nastup muzičkog sastava Montenegro 5 već sjutradan izazvao veliku uzbunu i političku osudu u partijskim krugovima kako u Cetinju tako i u Crnoj Gori.
Jedna bezazlena romantična pjesma o Cetinjskim đacima koji se srijeću širom svijeta i sjećaju svojih predratnih školskih dana pretvorila se u prvorazredni politički skandal, doduše prikriven.
Zamislite da su se u to doba na Cetinju, posredstvom vremeplova, začule riječi Bajagine pjesme „Moji su drugovi biseri rasuti po cijelom svijetu …i kad se ljubi i kad se puca.. i da smo živi i zdravi još godina sto.“ što bi se dogodilo. Snašla bi Cetinje i Crnu Goru neuporedivo veća katastrofa zbog “drugova rasutih” i “još godina sto”. Pod hitno bi već sjutradan zasijedao savjet za nacionalnu bezbjednost kao što je prije 50 i kusur godina na Cetinju poslije nastupa Montenegra 5 te večeri u pozorištu „Zetski dom“ zasijedao komitet osuđujući riječi Đokove pjesme o Cetinju.
Koncert i pjesma Đoka Kraljevića „Cetinje, Cetinje ostaćeš uvijek ponosno“ ocijenjeni su antidržavnim nastupom. Zašto? Zato što se u inspiraciji za pjesmu spomenuo čovjek koji je odstupio od otadžbine i obreo se bez igdje ičega u tuđem svijetu. U tom svijetu takve nevoljnike nazivali su disidentima, emigrantima, izbjeglicama, prognanicima, azilantima a kod nas „četnicima“.
Cetinjski Manastir i Vladičina bašta oko koje su se predratni đaci (bilo je među njima i onih koji nijesu nikada ništa učili ali su uspjeli da se krvavo osvete i učenicima i profesorima znanju posvećenim) šetali s knjigama u rukama danas se u Crnoj Gori permanentno nazivaju prostorima „klerofašizma“. I za sve one svi one koje naprave i najmanji otklon od jednoumlja, totalitarizma i naše duhovno intelektualne praznine postoji naziv. Oni se uglavnom čašćavaju epitetom “četnici”.
Da li je moguće da nas istorija poslije više od pola vijeka ponižava na tako brutalan i tragičan način širom otvarajući vrata neznavenima, zluradima i nedoučenima dajući im prostor i zamahe za takvu vrstu nastupa na javnoj sceni.
Da li je moguće da duh onog mnogo modernijeg Cetinja od prije 50 i kusur godina sa avangardnom muzikom iz repertoara Montenegra 5, sa pjesmama Mango Đeri, Bitlsa, Leonarda Koena, Modunja, današnje političko Cetinje naziva „klerofašističkim“. Moguće je. Najgroteksnije od svega je to što se to suludo etiketiranje „klerofašizmom“ i “četništvom” pokušava predstaviti kao proevropski put Crne Gore.
Odvojite dva i po minuta i poslušajte pjesmu sastava Montenegro 5 „Cetinje, Cetinje ostaćeš uvek ponosno“.
Ko se osjeti povrijeđen u bilo kom smislu neka pjesmu prijavi državnom tužiocu kao klerofašistički nastup zbog spominjanja Manastira, Vladičine bašte. Neka je nazove pročetničkom melodijom zbog tužnih sudbina nekadašnjih Cetinjskih đaka koji postadoše politički emigranati, a naši ih današnji politički aktivisti zapjenušanim tonom i poslije njihovog davnog upokojenja strastveno etiketiraju neprijateljima i četnicima. Povrijeđena osoba prijavu može da podnese u ime zaštite državne samostalnosti, nezavisnosti, nacionalnog identiteta i ugleda Crne Gore i što je najvažnije u ime očuvanja “slavne” tradicije prijavljivanja koja je još uvijek živo prisutna u Crnoj Gori. Tužilaštvo može da donese odluku da se tekst koji čitate osudi i zabrani, da se zvanično zatraži brisanje pjesme „Cetinje, Cetinje“ sa Jutjuba, a da se portal na kom je tekst objavljen kazni novčano.
Možda su višestranačje, strasti nacionalnih istorija, amblemi, simboli, grbovi, zastave i ostala znamenja kao prioriteti današnjeg vremena na surov način obesmislili riječi pjesme „Cetinje, Cetinje ostaćeš uvijek ponosno“. Možda naš ponos prebrzo ispari i minu, ko jutarnja magla uz Lovćen planinu. Mađutim da se neke od lijepih stvari koje još uvijek opstaju na Cetinju ne bi ugasile same od sebe molim vas prestanite sa izvikivanjem parola o klerofašizmu i četništvu.
Za sva svoja opravdana nezadovoljstva, nanijete nepravde, razložne sumnje, rezignacije, ogorčenosti pronađite druge izraze. Jezik je bogat, raspolaže sa dosta prikladnijih i funkcionalnijih riječi. Možda te nove riječi neće doprinijeti toleranciji ali će sasvim sigurno zaustaviti izobličavanja plemenitih ljudskih osjećanja poput prijateljstava, saosjećanja, privrženosti vjeri, uspomenama i uzajamnim poštovanjima koja su krasila minula Cetinjska vremena.
Pošto svako vrijeme svoje breme nosi nije logično od današnjih generacija očekivati da razumiju ta naša prošla vremena u kojima su nas kultura, umjetnost, humor, vrcavost duha, druželjublje, potrebe za učestvovanjem u modernom i žeđ za zabavom zbližavali sa svijetom i bili daleko, daleko napredniji od današnje politike, zastava, grbova, himni, okupatora, branioca.
Bilo bi ljekovito da se u korist tih normalnih, sporednih, životnih muzičkih i umjetničkih zadovoljstava smanje nacionalni pokliči i deklamacije.
Čak je i prema toj oklevetalnoj pjesmi “Cetinje, Cetinje” ono doba bilo kudikamo nježnije i razumnije od današnjeg vremena kojim gospodare gnjevna saopštenja i bijesne optužbe izazvane vrlo često nevjerovatno glupim i smiješnim povodima.
O svemu treba razmisliti na iskren način. Nikakvu nam korist ne donose parolaška škripanja, cviljenja, zaglušna bubnjanja, urlanja, vrištanja nadahnuta notama „klerošašizma“, „četništva“ „ustaštva“ “montenegrinstva” „genocida“, „rata“, „zločina“, “izdajništava”, “patrotizama”.
Nama su potrebne sentimentalne i nostalgične melodije.
Zato dajte oklevetanoj pjesmi o Cetinju pravo da osvježi svoj muzički život. Ne trujte nove generacije đaka. Pružite im šansu da uče šetajući se kao što su to radili njhovi očevi, đedovi i prađedovi ispred Manastira i oko Vladičine bašte, u tišini, bez prijetnji “klerofašizmom” koji tobože stanuje u Cetinjskom manastiru.
Prihvatite činjenicu da je u pitanju ipak samo jedan lijepi, harmonični gradski pejzaž prepun uspomena i jedna bezazlena pjesma o nekadašnjim đacima ušuškanim u njegovom toplom zagrljaju.
