Da li ste se ikada zapitali otkud nama toliko medijskog mraka, toliko medijske slobode ili toliko medijski zagađenog prostora. Kvalifikativ možete birati po sopstvenoj želji. Za šta god da se opredijelite bićete u pravu, jer iza svake od ove tri naoko kontradiktorne konstatacije stoje snažni argumenti.
Piše: Ranko Rajković
Bilo da medijsku scenu nazovemo slobodnom, mračnom ili zagađenom moramo se složiti da je izuzetno živa, senzacionalna i neobuzdana. Najvažnije je pitanje odakle medijska scena crpi svoju snagu?
Odgovor je: Iz pojačane potrošnje silikona.
Silikoni se koriste za lažne sise, lažne usne, lažne jagodice, podočnjake… Sve te plastične ugradnje imaju za cilj da „poprave“ pravu verziju nečijeg izgleda.
U Crnoj Gori silikoni se uveliko koriste da bi se popravile naše i pojedinačne i grupne slike. Silikoni se upumpavaju u ono što nazivamo istorijom, nacijom, identitetom, politikom, biografijom, slobodnim pojedincem.
Država nam je stara hiljadu godina, a izgleda tako bezbrižno i mladoliko. U njoj drhtimo pred moćnikom a nazivamo je gnijezdom slobode. Lancima smo vezani za partije, a kličemo da ne ljubimo lance. Služimo službu gorima od sebe a zaklinjemo se u vjernost njihovim statusima i autoritetima.
Zašto to ne vidimo? Zato što smo ugradili silikone.
Naši mediji produkuju i reklamiraju sve više novih i novih silikonskih proizvoda. U medijima se plasiraju čudovišni silikonski preparati i konstrukcije koje individuama i kolektivitetima daju oreole svetaca, heroja, pravednika, zločinaca, paćenika, mudraca, boraca za slobodu.
Zahvaljujući silikonima ugrađenim u razna štiva publicistička, istoriografska, kritičarska, memoarska, motivska čak i udžbenička ostavljamo utisak zemlje u kojoj se vodi ljuti boj za njenu nezavisnost i bolje društvo. Ne registrujemo da su junacima svih tih suprostavljenih silikonskih makljaža potrijete prirodne crte.
Tekstovi, autori, teme o kojima se piše često su i bez ikakvih veza sa smislom ali i sa dušom onoga što nam se događa, jer nema tog silikona koji se može ugraditi umjesto duše, niti tog lijepka ili maziva koje može nadomjestiti logičnu misao koja se bori da joj silikoni ne zamijene zdravo rasuđivanje.
Da bi se preoblikovala početna verzija nas samih, naše istorije ili naše stvarnosti, odnosno onoga što se uistini događalo našim precima ili što se sada nama uistinu dešava nije dovoljno ugraditi samo silikone. Potrebno je obezbijediti anesteziju u vidu zaborava, neznanja, obmane, samodovoljnosti, mržnje da bi se silikonski materijali što bolje primili.
Upravo od smjese zaborava, neznanja, mržnje, samoobmanjivanja prave se lažne nadogradnje istorije i izvetoperenja stvarnosti kojima se tezgari na svim političkim tržištima i prebija u raznim robama i uslugama po čitavoj Crnoj Gori.
Otuda nama toliko ljudi koji neumorno drinčeći po medijima ili unapređuju, ili guše, ili zagađuju našu javnu scenu, kako vam god drago. Svi oni zaklanjaju se istom profesijom. Predstavljaju se kao publicisti, dokumentaristi, kulturolozi, feljtonisti, antologičari, analitičari, nacionalni istoričari, građanski političari.
Svaku pažnju koju im iole posvetite bez obavezno prisutne sumnje njima će donijeti interes a vas lišiti zdravorazumskog suda.
