Javni istupi Aleksandra Vučića odavno su postali, ako su ikada i bili drugačiji, predmet za ozbiljan psiho tretman. Njegovi retorički performansi zaista klize niz padine patologije i apsurda. Skoro da je nemoguće razumjeti cilj njegovih autofantazija, televizijskih epizoda u kojima se bavi isključivo sam sobom, šireći vijesti o sopstvenim podvizima, herojskim djelima, dobrovoljnim ili iznuđenim žrtvama. Kada u prvom planu nije, premda to rijetko biva, priča o Veliko sebi, onda ostajemo zatečeni (i zatočeni) količinom njegove arogancije, obračuna sa vidljivim ili nevidljivim neprijateljima, što za njega izgleda nema značaja.
U najnovijem istupu požalio se kako pati od nesanice, kako mu san na oči neće, a sve zbog brige za sudbinu Srba na Kosovu i Metohiji. Sve da to jeste tako, ozbiljan državnik i političar, da ne kažem, i nešto dodatno, nikada sebi ne bi dopustio da samosažaljenjem štiti nacionalne interese. Šta li on očekuje!? Da sada javnost saosjeća sa njegovim mukama, a ne sa turobnom sudbinom naroda!?
Ako se pažljivo posmatraju njegovi politički pokreti i grimase, one imaju uvijek istu formulu. Jedan red priče o sebi-Spasitelju, jedan red priče o sebi-Žrtvi, jedan red priče o sebi-Istinitom. Kada odmara od sebe, onda pravi intermeco u kojem se trudi da što grublje vrijeđa i nipodaštava građane Srbije, što otvoreno iskazuju nepristajanja da žive u njegovoj fantaziji. Jedino što je jasno jeste da se Vučić vrti oko sebe i zahtijeva da to čine i svi ostali.
Milovan Urvan
