Kada pročitamo kako Đukanovića hvali njegov partijski poslušnik D. Papović, jasno nam je da u toj partiji vide „pravac nizbrdo“ za politička kola DPS-a. Ali, ajde što ga hvali čovjek iz njegove partije, to spada u propagandnu i predizbornu kulturu. Nego, kako ga hvali?
Papović ističe kako je Đukanović kao predsjednik države doprinio mirnoj tranziciji vlasti? Pretpostavljam da se misli na to što je kao (istovremeni) predsjednik DPS-a priznao poraz na izborima. A šta je trebalo da radi? Da odmah ode u šumu? Na svu sreću, šume se g. Đukanović, kasno sjetio…
Ta je naknadna šuma pokazala pravu ne-demokratsku prirodu doskorašnjeg gospodara političkog života u CG, a mirna tradicija vlasti nije poslijedica neke Đukanovićeve medijacije i predsjednikovanja, nego elementarne ljudske kulture. I sad, treba da ga hvalimo za to? Odnosno, bolje da se zapitamo, kakva svijest stanuje u partiji čiji se lider hvali da se „predao bez krvi“?
Dalje, Papović je oduševljen što je Đukanović „bez problema“ povjerio mandat skupštinskoj većini! I to – dva puta! Opet pitamo: a šta je trebalo da radi? Pa znamo: da toj većini ne da mandat. Mimo Ustava i propisa. To je i uradio treći put. I blokirao državu…
E zato što smo došli do toga da mu se osnovno poštovanje Ustava broji kao nadljudski podvig, a da mu se tapše na gaženje Ustava kao na prirodnu i dugoočekivanu reakciju, e zato „ovako fala“…. Dosta je bilo. Milo.
Milija Todorović
