Mitropolitu Amfilohiju
Raširio ruke u obliku krsta
i sam postao raspeće
s pogledom prema nebesima,
freska utisnuta u zid vječnosti,
ptica koja hrani proroka Iliju
i hram se Solomonov diže iz pepela —
svjedok čudesima.
Jesi li tada slutio zvona koja ječe
vjenčana užadima nadzemnim,
ruke vjernika što nose apostola – sveca
dok se odežda zlatna na suncu bjelasa.
Jesi li tada znao, ratniče vjernih legiona,
da će ti nad glavom sijati Hram Spasenja,
jesi li tada vjerovao da se ovim danom iskupljuješ,
klizeći ravno Gospodu?
Spuštaju te u kriptu dolje,
a ti se penješ gore,
ljestvicama nevidljivim.
Sada znaš da je smisao vremena u vječnosti,
čovjekov u besmrtnosti.
Spuštaš se na mjesto
gdje je Bog
ne u vremenu, nego sa vremenom stvorio svijet.
Neka tvoj glas čuju Visoki Dečani
i Porfirogeniti carevi Vizantije,
i ateisti u romanima Dostojevskog.
Jesi li mislio o danu kada će se izranjavane noge odmoriti
hodeći crnogorskim kršom, i reći: Gotovo je!
Misija tvoja ne bješe od ovog svijeta,
a u ovom se svijetu projavi
u pustoj zemlji paganskoj.
I sve postade živo od sjemena tvojih riječi,
probudi se duša u dušama posrnulim
a tvoja se visinama vinu
kao Hristov znak na nebesima.
Spavaj tiho, hristoljubniče, čekajući dan vaskrsenja.
Spavaj tiho, onoliko koliko si životom živio burno
i navlačio oštrice strijela na golo tijelo kao čavle.
Spavaj tiho, umni besjedniče.
Ne plačem ja, mada su mi oči suzne,
ne plačem ja, plače se za mrtvim, a ti si živ,
usnuo kao čovjek, probudio kao svetac.
Dozvoli mi
da na uzglavlju tvome
kleknem
i na mermernom slovu
izgovorim molitvu smjernu
Tebi, koji si nosio mač vjere
da od nevjernih razdvojiš vjerne.
Otišao si da bi sa nama ostao jače.
Ikona živa
od dana ovog
nas grešne
zastupa
pred
Gospodom.
Sonja Tomović Šundić
