
Ktitorov san
Hteo bih da budem darodavac
koji sopstveno spokojstvo zida
da podižem stubove tvrđe
od kostiju na koje se oslanjaju seni
i da svodove spustim nisko
do kamenog oltara
hteo bih da pozovem nekog
da mi naslika likove od ćilibara
ugrađene u podlogu od alabastra
oduvek je graditeljstvo čudotvorno bilo
ktitor podiže crkvu
da u njoj na svoju ruku može da ustane
zatim da poraste toliko
da jedva može u nju da stane
Da pomjanet Gospod Bog
duše svojih ljudi
što lebde iznad razbojišta
gde su pali i ostali
oni plavokosi i drugi
tamnoputi drugari
usmrćeni ni pravi ni krivi
neka je milost dušama
našim i njinim makoliko
životom grešni bili
Izgledom i jezikom ne baš isti
nisu ni morali
zalogaj smrti do kraja zagristi
Oživljavam tako što zamišljam
kako crkva raste iz mog tela
sa svih strana oko mene
sastavljaju se zidne sprege
kroz prozore iz apside
dopiru bistrine do mene
dok ležim izvaljen na leđa
i držim kupole preko kolena
odakle me obasjavaju zraci
odnekud gde su drukčiji oblaci
pridižem se na oba lakta
uz pomoć Besede na Gori
ushićen sam rečima
pomoću kojih čovek
čvrsto na temeljima stoji
dok mi na prstima crkvena škrinja
prvo svetluca zatim uspeva
da povuče užad tako da zvoni
ono iz tornja iznad kojeg
započinje visina
i pojavljuje se jedna zvezda ili žena
koja me posmatra pomoću durbina
i vidi se ispod mene
leži ljudskih oblika množina
i ja ću biti zabrinut
na dan vaskrsenja
sa njima
26. oktobar 2006.
Miodrag Pavlović
