Prvi put sam ga ugledao u ulici Petra Lubarde, dok je pokušavao da nešto objasni dvijema studentkinjama Muzičke akademije, koje, uz sve njihove najbolje namjere i želje da ga razumiju, ipak u tom trudu i naporu nikako nisu uspjevale. Bio je to oniži, proćelavi čovjek sijede brade, koji je na sebi gotovo uvijek nosio stare izblijedjele farmerke i crno-bijeli Kapin šuškavac. U jednom momentu sam se sagnuo kako bih zavezao pertle na cipeli.
Ugledavši drveni krstić oko mog vrata, prekinuo je svoju komunikaciju sa djevojkama i brzim korakom se ustremio ka meni. Ubrzo je počeo da skače i ispušta zvukove i krike, pokušavajući da svojom desnom rukom uhvati i otrgne krst. Budući da u tome nije uspio, podigao je kažiprst lijeve ruke u pravcu neba i pomjerao ga čas na desnu, čas na lijevu stranu, pokušavajući da mi objasni kako je čvrsto uvjeren u to da Boga, zapravo, uopšte nema, te da je to tek uobrazilja nas hrišćana i drugih religioznih ljudi. Prateći me sve do bogoslovskog internata, gestikulacijom mi je objašnjavao kako bradu, koju sam tek počeo da puštam, neizostavno treba da obrijem, te da ljudi sa bradama u mantijama, po njemu, nisu dobronamjerni.
Dok se krajnjim naporom trudio da me u sve to uvjeri i odvrati od životnog poziva koji sam odabrao, više puta je svoj zeleni kačket bacao na vlažnu zemlju i sa nje ga podizao. Kada je ispred internata opazio grupu bogoslova koji su zbunjeno gledali u našem pravcu, okrenuo se i gotovo trčećim korakom počeo da se udaljava. Shvativši da je u žurbi potpuno zaboravio na svoj kačket, pokušao sam da ga stignem ili nekako dozovem. Kako u tome nisam uspio, kačket sam ostavio na jednoj od klupa u parku.
U narednim mjesecima sam ga sretao sa istim onim kačketom na glavi, dok na ulici igra fudbal sa djecom, koja su se grubo sa njim šalila, oponašajući njegove pokrete, zvuke i krikove. Takođe sam ga viđao u baštama kafića kako sam sjedi za stolom. Nisam bio siguran u to da li je mogao da čuje i razumije neprimjerene šale koje su na njegov račun zbijali drugi gosti kafića. Ono u šta sam prilično bio uvjeren je to da sve i da ih je razumijevao, na tim šalama im uopšte ne bi zamjerao, te da je bio zadovoljan što oni makar i na takav način uopšte razgovaraju sa njim.
Međutim, kada bi ugledao nekog od monaha iz Cetinjskog manastira ili nekog momka za koga je znao da uči bogosloviju, odmah bi ustao i krenuo prema njemu. Ubrzo bi njegovi pokreti prerasli u skokove , nalik onima koji su se izvodili u nekom drevnom istočnjačkom kultu. Lice bi mu postajalo kao krv crveno, a njegov lik kao da je odavao čovjeka u kojem se nalazi nekakva nevidljiva i strašna sila , koja kao da se spremala da baš u tom trenutku izađe iz njega. U tom stanju ispuštao je krikove koji su bili strašniji i bogohulniji od svih riječi koje su u poslednjih dvije hiljade i kusur godina izrečene protiv Hrista. Ono što mi je posebno u tim momentima privlačilo pažnju bile su sasvim mirne reakcije prolaznika, koji su samo nijemo posmatrali njegove ispade, pa mi se katkad činilo da ga oni, zapravo, na njih nagovaraju i podstrekavaju.
Međutim, u jednom trenutku je gotovo nestao sa cetinjskih ulica. Bilo je to oblačno i vlažno jutro na Cetinju kada sam na jednoj od lipa ugledao njegov lik na umrlici. Pored njegove slike je stajao državni grb, koji je iz nekih razloga bio u zelenoj boji. Slova na umrlici su bila na lošoj štampi, pa se jedva moglo razaznati njegovo ime i prezime, baš kao i drugi podaci o pokojniku. Ono što se moglo na osnovu plakata pretpostaviti bilo je to da je živio sam, budući da ožalošćeni članovi porodice nisu bili navedeni. Te noći je bilo strašno nevrijeme sa jakim vjetrom i pljuskovima. Kada sam sjutradan prošao pored drveta, umrlice na njemu nije bilo. Vjerovatno su je odnijeli vjetar i bujice vode u isti onaj ponor u kojem su završile i sve njegove neizgovorene hule, pomisli i osjećanja…
Piše: đakon Pavle Lješković
