Bez obzira na širi kontekst, ceremonija ustoličenja patrijarha u Peći i mitropolita na Cetinju predstavljaju dve oprečne slike – prva mira, druga razdora. Ne treba da ponavljamo da je mir na Kosovu proizvod i spoljnih faktora koji ne dopuštaju da potencijalno nasilje preraste u ozbiljan sukob, a da Crna Gora nema inostrano vojno prisustvo na svojoj teritoriji, pa su zato njene institucije odgovorne za održavanje reda i mira.

Prvi utisak ustoličenja patrijarha Porfirija u Peći jeste mirna atmosfera u kojoj je taj crkveni obred izvršen. Nije bilo nikakvih protesta, pretnji smrću, a kamoli slučajeva nasilja. Sa druge strane, ne možemo pretpostaviti da su odnosi između Srba i Albanaca sada harmonični, mir je proizvod upravo napete situacije u kojoj jedan nepromišljeni slučaj nasilja može izazvati veoma opasan i neželjen sled događaja.
Bez obzira na širi kontekst, ceremonija ustoličenja patrijarha u Peći i mitropolita na Cetinju predstavljaju dve oprečne slike – prva mira, druga razdora. Ne treba da ponavljamo da je mir na Kosovu proizvod i spoljnih faktora koji ne dopuštaju da potencijalno nasilje preraste u ozbiljan sukob, a da Crna Gora nema inostrano vojno prisustvo na svojoj teritoriji, pa su zato njene institucije odgovorne za održavanje reda i mira.
Mir mora da prevlada čak i kada se neko ne slaže sa nekim događajem, jer je nasilje stavljeno van zakona. Samo državne institucije, ograničene metafizičkim i pravnim konceptom ljudskih prava (prirodno pravo), imaju mogućnost da primene silu. Time se izbegava anarhija u društvu, u kome bi u suprotnom vladalo pravo jačeg. Građani mogu imati ovakva ili onakva uverenja, verovati da nešto pripada njima, a ne nekom drugom, ali ne odlučuju oni ko će koristiti tu imovinu već zakon. Vidimo da zakon, pod određenim uslovima koje je nemoguće reprodukovati u drugim državama, funkcioniše i na Kosovu. Nezavisnost znači i odgovornost, to je bitno za Crnu Goru.

Patrijarh Porfirije je iz Peći poslao i poruke mira, jedine moguće poruke ne samo kao jednog hrišćanina, već i koje racionalni čovek može poslati. Ne postoji mogućnost za primenu sile na Kosovu, čak i kada bi postojala šta bi ta sila mogla da uradi sa više od milion Albanaca koji tamo žive. Svaka sila, čak i ako bi bila dostupna (što nije), bila bi zločinačka, drugačije je nije moguće koncipirati. Zato je mir jedina moguća racionalna opcija, kao što je i jedina hrišćanska opcija. U ovom slučaju se korisno i dobro prepliću.
Kao i uvek, čuju se glasovi da patrijarh treba da stoluje u Peći. Centri jedne države, kao i drugih institucija pomeraju se kroz istoriju. Beograd nije bio deo srpske srednjovekovne države u dugom periodu, dobijan je od Ugarske na korišćenje u skladu sa odnosima srpske i ugarske vladajuće vlastele. Sada je Beograd centar srpske države. Nakon najezde Turaka, vekovima se srpski narod postepeno pomerao ka severu, naseljavao prostore koje dotad nije, neki od tih prostora danas su deo Republike Srbije.
Bilo bi nerazumno zbog fantazmagoričnih ideja sada pokušati ići protiv toka istorije, naročito što je tada, kao i sada, ekonomski razvoj i politički uticaj na severu, ne na jugu. Patrijarh se nalazi u središtu srpske države, a njeno središte je u Beogradu i nigde drugde. Istorija može biti okrutna, ali ne može biti promenjena. Ras, Prizren, Skoplje, Peć su istorijski centri srpske države, oni ne korespondiraju sa njenim savremenim uticajnim čvorištima – Beogradom, Novim Sadom, Nišom i Kragujevcem. To je aktuelno stanje, a ne živimo u kolonijalno doba da možemo planski naseljavati neke druge teritorije. Čuvajmo i razvijajmo naše centre, jer u njima se nalazi naša snaga.
Aleksandar Đokić
