Špijuniranje nam je ili opšterašireni hobi ili mentalitetska karakteristika. U doba mira špijuniranje je kazneno djelo. U doba rata špijuniranje može biti ili izdajničko ili patriotsko djelo, zavisno od toga da li se tom radnjom pomaže ili odmaže neprijatelju.
Crna Gora ima bogata iskustva sa svim vrstama špijuniranja. Zbog špijuniranja građana trenutno se pred Podgoričkim Višim sudom vode postupci protiv najviše rangiranih službenika Agencije za nacionalnu bezbjednost, službe koja bi trebala da štiti a ne da ugrožava privatnost građana.
U ratnom dobu sklonostima našeg naroda prema špijuniranju čudili su se čak i okupatori. U posleratno, mirnodopsko doba iskazali smo se kao šampioni špijuniranja. Crna Gora je proporcionalno broju stanovnika zahvaljujući špijuniranju daleko najviše svojih građana otpremila u zloglasni logor na Golom otoku. Egzaktni podaci govore da su u društvenom fenomenu poznatom kao Informbiro ostale jugoslovenske republike daleko zaostale za revnosnom Crnom Gorom.
Tokom Inforfmbiroa najbliži su prošpijali najbliže. Porodice, komšije, prijatelji, kolege špijunirali su se međusobno. Špijunirali su se piramidalno. Oni na vrhu imali su najviše političke koristi a oni pri dnu samo eliminisanje straha i drhtanja ili zadovoljenje ličnih interesa i nekih primitivno-instiktivnih ugođaja. Predmet špijunaže je bilo izražavanje naklonosti prema Rusiji ili čak puko verbalno spominjanje njenog imena.
Od prisluškivanja do samoodšpijavanja
U državama nekadašnjeg socijalističkog bloka za prisluškivanje su bile zadužene službe bezbjednosti. Održavale su budnost društva. Građani istočnih zemalja bili su strogo kontrolisani. Kao primjer navodim slučaj Rumunije jer za Jugoslaviju i Crnu Goru nemam tako slikoviti primjer. U svom dnevniku šef Rumunske komunističke špijunske službe piše: „Koliko ljudi ćemo moći da istovremeno prisluškujemo na kraju našeg petogodišnjeg plana?“ – “Mogu vas izvijestiti druže vrhovni komandante i poštovana drugarice Elena ako danas budu usvojeni svi naši predlozi da ćemo do 1. januara 1984. godine u isto vrijeme moći da bilježimo što se govori preko 10 miliona mikrofona” (Knjiga “Crveni Horizonti”, autor Jon Mihaj Paćepa, general lajtnant).
Drugu Nikolau Čaušeskuu i njegovoj drugarici Eleni čak ni ovako zamišljeni petogodišnji planovi nijesu uspjeli sačuvati ni vlast ali ni život. U neviđenoj hajci nakon političkog prevrata osuđeni su i strijeljani.
U doba Čaušeskog mi smo imali veoma malo telefona-mikrofona ali smo taj deficit nadoknađivali velikim brojem denuncijanata, što plaćenih što dobrovoljnih. Naša vlast je sa njima bila i ostala stabilna sve do 1990. godine kada je uspjela da se revitalizuje, odnosno kada su mladi komunisti zamijenili na rukovodećim položajima stare komuniste.
Jedno je prisluškivani narod. Drugo je samoodšpijani narod. Mi pripadamo ovoj drugoj vrsti naroda. Naša savremena istorija ne pamti disidente. Ukoliko ih i ima mogli bi se prebrojiti na prste jedne ruke. U Crnoj Gori nije bilo samizdata. Nije bilo ni ilegalne literature ni ilegalnih čitaonica. Nije se objavljivala čak ni satira. Ako se kadkad i pojavila usmjeravana je da ismijava nejaku i potencijalnu opoziciju.
Crna Gora je bez disidenata i opozicionara, sa istom ideološko-političkom strukturom stigla do višestranačkog sistema. Sve nove partije izrasle su iz majke partije, iz partije svih partija, iz Komunističke partije.
U mirnom dobu višestranačkog sistema naše bezbjedonosne službe su ojačale a špijuniranje evoluiralo. Danas svako nosi svoj mikrofon, svoj mobilni telefon u svom džepu, kao sopstvenu špijunsku alatku. Naše mentalitetsko špijuniranje je u tehnološkom usponu. Raširila su nam se špijuniranja vezana za političku svakodnevnicu, za politički milje, za životne situacije i unutrašnje prilike prepune pakosti, zavisti, osvete, želje da se nekome naudi, da se neko okleveta, da se stekne korist od nečije propasti.
Razvoj i unapređenje tradicionalnog špijuniranja
Iz istorije i one ranije i ove skorašnje dobro nam je poznato da se u našem društvu špijuni namnože i pri najmanjoj političkoj turbulenciji, promjeni ili mogućem političkom prevratu. Iz toga, normalno, treba izuzeti one situacije i radnje koje se tiču obaveštajnih djelatnosti i državne sigurnosti, sprečavanja terorizma i raznih subverzija od kojih država može biti ugrožena. A takvih je na našu sreću bilo vrlo malo ili gotovo nimalo.
Preskočićemo dakle ratne godine u kojima su čak i naši okupatori, zbog iznenada naraslog broja špijuna, koji su im se stavljali na raspolaganje, dolazili u situaciju da im otkazuju prijeme i termine za davanje informacija.
Špijuniranje se najviše zahuktava u doba koje nazivamo višestranačkim a karakteriše ga takozvana slobodno izražena volja građana na izborima. Sa približavanjem izbora kod nas se rasplamsavaju špijuniranja, ucjenjivanja i potkupljivanja.
Moralno i zdravo društvo preziralo bi takve pojave i kažnjavalo ljude koji u njima učestvuju. Nažalost doušnici, potkazivači, cinkaroši, potkupljivači, ucjenjivači, preletači kod nas dobijaju status agilnih partijskih radnika.
Skrinšotovanje i Crnogorsko tužilaštvo
Vjerujem da je za održavanje i unapređenje špijuniranja kao mentalitetsko-političke karakteristike u novije doba uveliko zaslužna savremena tehnologija. Informacione tehnologije (IT) su toliko uznapredovale da se špijuniranje pretvorilo u samoodšpijavanje. Samoodšpijavanje je postalo dio lične promocije. Samoodšpijavanje je prešlo u pomodarstvo. Pojavile su se društvene mreže. FejSbuci, tviteri, instagrami i zaprijetili da prekinu jednu od naših tradicija. Svako je postao svoj sopstveni špijun.
Klasično špijuniranje je prevaziđeno. Danas svako špija samog sebe. Snima i objelodanjuje fotografije s kim je i gdje bio i na kom se mjestu našao. Prenosi vijesti ko mu je što i gdje rekao. Viri u sadržaje drugih fejsbuka, tvitera, instagrama i obavještava javnost što je ko tamo radio. Javlja ko je s kim i gdje popio kafu. Što se dogodilo iza nekog zida, ispod nekog krova, na nekom skupu u nedođiji.
Zahvaljući informacionim tehnologijama ljudske intime su se pretvorile u šepurenja. Razgovori u povjerenju u javne pozorišne predstave. Ono što se nekada zbivalo u mraku, iza zatvorenih škura sada se javno emituje na ekranima. Ne pravi se razlika. U istom košu se nalaze najgnusnije i najintimnije stvari. Nasilje, seks, devijacije raznih vrsta, gadosti kruže među korisnicima mobilnih telefona. Otkrivaju se lokacije gdje se ko nalazi, s kim je ko u odnosu, što ko radi. I sve te informacije dobrovoljno stavlja na uvid javnosti niko drugi do njihov autor i vlasnik. Sve to ne bi bilo čudno da se te informacije zaustavljaju i obrađuju na novinarskiim nivou uz pridržavanje novinarskog kodeksa. Ali ne. Te informacije postaju pogonsko gorivo političkih stranaka.
Množe se sakupljači takvih, dobrovoljno postavljenih sadržaja na društvenim mrežama. Predstavljaju se kao dušebrižnici društva a u suštini su samo partijski aktivisti i agitatori koji predano pripremaju materijal za političke obračune.
Njihove informacije preuzimaju portparoli političkih partija i sa njima slavodobitno izlaze u javnost. Najavljuju i daju važna saopštenja. Organizuju konferencije za štampu. Prijavljuju političke protivnike i njihove simpatizere. Uvlače u špijunske koloplete članove protivničkih političkih struktura, pripisujući im pritom kao obavezan dodatak nacionalizam, šovinizam, ksenofobiju, izdajstvo, antidržavno djelovanje.
Ono što su nekada bila anonimna pisma danas su SKRINŠOTOVI. Jednim pritiskom prsta na dugme mobilnog telefona snimi se nečiji zapis, izjava, slika… A slika, to dobro znamo, vredi više od hiljadu riječi. Slike i snimci se urgentno dostavljaju Crnogorskom Tužilaštvu. Partije staju iza autora SKRIN ŠOTA, osnažuju ga i šalju gotovo ultimativan zahtjev Tužilaštvu da pod hitno nešto preduzme po pitanju dobijenih SKRINŠOTOVA, slika, snimaka.
Krug se zatvara. Crnogorsko Tužilaštvo se našlo u gotovo istovjetnoj situaciji u kojoj se po opštepoznatoj priči našao guverner okupirane Crne Gore general Alesandro Pircio Biroli kada je na vratima svoje kancelarije istakao obavještenje da špijune ne prima četvrtkom.
Ako je Pircio Biroli imao slobodne dane u ratno doba red bi bilo da i mi dodijelimo Crnogorskom Tužilaštvu slobodan dan u oslobođenoj Crnoj Gori.
Ranko Rajković
