U istoriji Crkve ističu se mnogi podvizi, kojima su ljudi ugađali Bogu. Mučenici, besrebrenici, prepodobni, a jedan od najinteresantnijih jeste jurodivost…
Jurodivost, sam podvig je preuzet od apostola Pavla, stihova jedne njegove poslanice, gdje se kaže: „mudrost ovoga svijeta je ludost“.U bukvalnom smislu jurodivost se može prevesti kao „lud Hrista radi“, gdje se čovjek pored svog razuma pravi lud, krši društvene, čak i moralne norme ponašanja. Od samog početka hrišćanstva, hrišćani su se na neki način smatrali „ludim“, jer su se protivili zemaljskim strastima, koje su bile ukorijenjene u gotovo svim narodima, a samim tim i vlastima što su ih prezentovale.
Tokom istorije postojali su mnogi jurodivi ljudi i žene. Sveta Isidora Jurodiva je jedna od prvih poznatih. Trpjela je ponižavanja od sestrinstva manastira u kojem je živjela, hranila se najlošijom hranom, dok neki prozorljivi monah došavši jednom u posjeti manastiru nije otkrio njen podvig i vrline. Nakon čega je napustila sestrinstvo i otišla neznano kuda, kako bi izbjegla ljudsku slavu. Jedan od vrlo poznatih jurodivih bio je Sveti Andrej Jurodivi, koji je živio u Vizantiji u desetom vijeku. Za njega se vezuje događaj kada je u Crkvi Vlaherna ugledao Presvetu Bogorodicu, kako drži Pokrov, kojim štiti hrišćane. U čast ovoga događaja danas se u Crkvi proslavlja praznik Pokrova Presvete Bogorodice.
Jurodivi su naročito bili zastupljeni u Rusiji. U osamnaestom vijeku ovo je poprimilo toliki stepen da su vlasti i državne i crkvene zabranjivale ovakvu vrstu podviga. Gotovo su čitave četvrti u Sankt Peterburgu bile nastanjene njima. U ovakvom ambijentu, naročito je zasijala sveta Ksenija Petrogradska, koja je u dvadeset šestoj godini nakon smrti muža uzela njegovo ime i kaput, predstavljajući se kao on. Pri tom je razdala svu svoju imovinu. Lutala je ulicama Sankt Peterburga ponašajući se naizgled nerazumno, živeći od milostinje ljudi, trpeći glad, žeđ, podsmjehe i surovost ljudi, zimu, žegu, uvijek je išla u jednoj te istoj odjeći. Provela je tako decenije. Mnoge događaje je predviđela, mnoge spasla svojim molitvama i savjetima.
U dvadesetom vijeku isticala se i sveta Alipija Kijevska. Pojedini je nijesu smatrali za normalnu, čak i crkveni velikodostojnici. Neke od njih je i razobličila, tako da je bila udaljavana sa Liturgije. Ipak, vremenom se pokazala sila njene molitve. I danas nakon smrti čini čudesa. Običaj je, da ljudi joj i dalje posle upokojenja šalju pisma u kojima je mole za pomoć u problemima.
Koliko danas ima jurodivih nije poznato. Ali mnogi ljudi žive možda i nesvjesno kao jurodivi. Svi ti prosjaci, beskućnici, koje ljudi prezrivo gledaju, kriveće ih za svoju sudbinu, pritom neznajući ništa o njima. Kako su dotle došli ni zašto. Jedan od sada poznatih slučajeva je primjer uličnog svirača Blekija iz Novog Sada, koga je opljačkao i ubio neki mladić. Priča ovoga čovjeka je interesantna zbog činjenice, zašto je završio kao beskućnik… Zato, jer je prodao svoj stan u kojem je živio da bi pomogao prijatelju, koji je trebalo da se operiše. Nije roptao, bio neraspoložen, svirao je i pjevao poput ptice, bez obzira da li ga ko čuje ili vidi. Ne znam koliko je ovaj čovjek bio pobožan, ali je on svojom žrtvom za bližnjega, na kraju i mučeničkom smrću dokazao jedan od ideala hrišćanskog života. Koliko „Blekija“ ima širom svijeta u svim tim velikim gradovima Beogradu, Njujorku, Berlinu, Londonu, kojih se ljudi klone kao narkomana, pijanica, parazita društva. A, možda se baš njihovim molitvama održavaju ti gradovi i države. Skriveni u gradskoj pustinji, u gomili ljudi, od kojih ih rijetko ko primećuje postajući urbani monasi i podvižnici.
Sveti Jurodivi, molite Boga za nas.
Autor Miloš Lalatović
