Silazeći sa srpskog prijestolja Stefan Nemanja je u ovome hramu (Petrova crkva u Rasu) besjedio: „Kratak je put kojim hodimo, dim je život naš, para, zemlja, prah. Zamalo se javljamo, pa opet brzo nestajemo. Jer, vaistinu, sve je taština. Ovaj život je sjenka i san, nizašta vrijedan. Kako rekoše knjige stare, kad sve stečemo onda se u grob spremamo gdje su zajedno i carevi i ubogi. Zato čeda moja pustite me odmah da idem vidjeti utjehe Izraeljeve“. Episkop Rasa zamonašio je Nemanju i njegovu ženu Anu. Nemanja dobi novo ime Simeon a njegova žena: Anastasija.
Bio sam u čudesnom Hramu Bogorodice Ljeviške, i molio sam vas da i vi makar jedanput za života dođete tamo, da svojim očima i svojim duhom vidite tu uzvišenu ljepotu. Znam, iako sam vas lijepo molio, mnogi me nisu poslušali. Smuacali su se bijelim svijetom, harčili pare, kupovali krpice i tražili ljeba nad pogačom…
