Slučaj Osmana Rastodera, čije su formacije, između ostalog, odgovorne za smrt navedenih partizana, je samo još jedan primjer tog svirepog igranja sa emocijama radi nastavka pljačke u produženom periodu. DPS je sve ove godine ćutao, jer su mu bili potrebni manjinski glasovi.
Samo rijetki mediji iz Berana su prije desetak dana zabilježili čin polaganja vijenaca na spomenike 70 poginulih italijanskih i crnogorskih partizana. Nijednom uredniku se ta vijest nije učinila značajnom, jer OBNOR te pomene vrši dostojanstveno svake godine, bez velikih riječi i pozivanja na osvete A onda je najavljena projekcija dokumentarca o Osmanu Rastoderu i ođednom se cijela Crna Gora šokirala kako je to moguće u antifašističkom tigru. Vrhunac je svakako bilo reagovanje DPS i saopštenje bjelopoljskog tužilaštva o „formiranju predmeta“.
Ovaj slučaj je iznova ogolio licemjerje DPS-ove države, koja je znala da se obruši na sve srpsko proglašavajući ga četničkim, dok je ćutala na iste, ma i gore pojave kod manjinskih naroda. Nije se tu nikada radilo o različitom odnosu prema različitim formacijama iz rata. Oni su koristili istoriju samo kao priručno aritmetičko sredstvo ostanka na vlasti.
Slučaj Osmana Rastodera, čije su formacije, između ostalog, odgovorne za smrt navedenih partizana, je samo još jedan primjer tog svirepog igranja sa emocijama radi nastavka pljačke u produženom periodu. DPS je sve ove godine ćutao, jer su mu bili potrebni manjinski glasovi. A da su htjeli, mogli su mnogo. DPS je na vlasti u Petnjici od obnove te opštine. Tabla sa natpisom „Ulica mule Osmana Hrastodera“ punih sedam godina stoji u centru Petnjice pred očima predsjednika opštine koji godinama prodaje antifašizam iz stana koji je kao kadar dobio od Opštine Berane. Da je htio, mogao je da đeluje. Sigurno bi mu pomogla sva crnogorska policija istim onim žarom kojim su na privatnom imanju rušili porodičnu spomen ploču Puniši Račiću, čovjeku bez groba, koji nije ni učestvovao u drugom svjetskom ratu. Da su htjeli, imali su pet godina da pokrenu postupak protiv firme i službenika CRPS koji je registrovao petnjičko preduzeće na adresi „Ulica Osmana Rastodera“.
Mogli su recimo da upute diplomatsku notu Luksemburgu u kome se dođeljuje medalja „Osman Rastoder“, na isti način kao što su proterali ambasadora Srbije zbog njihovog tumačenja istorije. Mogla je DPS Vlada da šalje note i BiH zbog postojanja Osmanove ulice u Sarajevu, ali nisu. Mogli su, ali nisu i to samo zbog izborne matematike.
Umjesto svega što su mogli dok su imali sve konce u rukama, DPS nam sada nudi saopštenje koje treba prezrijeti i zaboraviti.
Na kraju, projekcija filma je održana. Nisu je spriječile patriote koje su zabranjivali film Malagurskog. Nisu, jer im je Petnjica daleko, a gorivo neplaćeno. Nisu je sprečavali ni Beranci, jer su svjesni da bi to bio samo uvod u neke nove krugove mržnje. Ali nije je spriječio ni DPS koji je na vlasti u Petnjici. DPS ga se jednostavno odrekao preko saopštenja, lagano kao i što se odrekao Marovića, Medenice i grupe Plantaže. Epizoda Rastoder je samo jedna u seriji naših histerija o historiji, ali je napokon uključila i bošnjačku zajednicu u priču koju moramo završiti. Istorija je važna da nam se neke stvari ne bi ponovile, da bi shvatili zašto se nešto dešava danas i da bi bili bolji sutra. Cenzura, emocije koje nam sužavaju svijest i slijepo držanje za neke prošle ideje nas neće nigđe odvesti. Naprijed nas može povesti samo konstruktivan razgovor, utvrđivanje činjenica i minimalnog zajedničkog sadržioca. Jedan takav ljudski minimum je da nema ljubavi za ubice civila. Ali taj teški zadatak ne mogu danas iznijeti ni političari ni TV emisije ni NVO sektor. Mogu ga iznijeti samo ljudi različitih mišljenja spremni da sjednu za isti sto bez namjere za takmičenjem.
A ima ih, nego ćute. Od muke ili jer su pametniji, to ne znam.
Nebojša Babović
