Sve u svemu lako zaključujemo da je najveće prokletstvo tzv Zapadnog Balkana to što se graniči sa sobom, odnosno, sa Istočnim koji glumi Zapad i nešto zapadnijim Balkanom koji ne priznaje da je Balkan. Da nam je Ukrajina blizu koliko se onomad Dženifer Aniston učinila razdaljina od Pariza do Kijeva druge bi nam ptice pjevale.
U Briselu ništa novo.
23. juna dogodilo se ništa – Zapadni Balkan, kako je odavno kumovno i utješno ime našem regionu, bio je i ostao poslednje rupa na svirali. Ukrajina i Moldavija dobile su status kandidata – što gore to bolje po evro integracije, očigledno, zar ne?
Pred očima svih nas ko zna koji put se svjedoči da je geo-politika ispred i iza svih navodno autonomnih i brižljivo planiranih poteza naše Evrope.
Danas je valjda jasno zašto su svojevremeno u brzoj proceduri i po protekcionističkim mjerilima u EU primljene Bugarska i Rumunija – utvrđivane su spoljne granice i nasušni izlazak na Crno More. Ali, očiglednom je suvišno analiziranje.
Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović, sada već poslovično, kritikuje svakog dana sve i svakoga ali, istini za volju, pogađa u centar kad god pomene EU i briselski birokrstski kordon. Rekao je prilično rezignirano da je BIH, i prije rata u Ukrajini, bila Švajcarska za Ukrajinu. Tome je teško prigovoriti jer ko ima funkcionalna čula, i bez onog šestog, sve odavno razumije. Edi Rama, albanski premijer, bio je i duhovit u vezi ovog „Guliverovog putovanja“. Ostaje, međutim, da razmišljamo idemo li cijelo vrijeme u Liliputaniju ili u Brobdingangu? Ipak, da se ne pozivam na njega jer će me optužiti da sam pobornik srpsko-albanskog sveta, o kojemu su sanjali i Garašanin i Isa Boljetinac. Ludilo! Dovoljno je, međutim, rizično što sam pomenuo Milanovića, da ne idem dalje.
Sve u svemu lako zaključujemo da je najveće prokletstvo tzv Zapadnog Balkana to što se graniči sa sobom, odnosno, sa Istočnim koji glumi Zapad i nešto zapadnijim Balkanom koji ne priznaje da je Balkan. Da nam je Ukrajina blizu koliko se onomad Dženifer Aniston učinila razdaljina od Pariza do Kijeva druge bi nam ptice pjevale. Usput, razočarala me. Stotinu godina joj držim stranu i čudim se kako Bred Pit nije izabrao nju, a onda shvatim na kraju da je ona jedna obična geografska Anđelina Džoli. Uostalom, Pit treba da oženi Žižeka.
Da je živ, i Džonatan Svift bi popizdio.
Izvinite na grubosti ali ni najangažovaniji filosof današnjice Slavoj Žižek odavno ne bira riječi – u pacifizmu nije spas, kaže on? Dokazuje se tako da i moderni ljevičari, kao i oni davnašnji, obožavaju tuđe ratove i tuđe žrtve, a njima je tuđe sve što nije izašlo iz iste partijske knjižice. Inače, filosofi ljevičari su zajebani igrači – čistokrvni Džolijevci.
Šta će na kraju biti s nama, „šta će biti s kućom“ što bi pitao besmrtni Laki Topalović? „Zapaliću je“, odgovorio je ništa manje besmrtni Bili Piton. Guliver bi jedan takav požar riješio malom nuždom po palati u plamenu. Liliputanija će izvjesno biti spasena.
Da je živ Džonatan Svift bi popizdio – šta je sve on propustio u tom nedinamičnom 18. vijeku!
Goran Danilović
Izvor: Fejsbuk
