Sjećam se kad u Šavniku nijesi mogao naći nikakvu zastavu i da je bila živa muka kad se neko sprema za svatovskog barjaktara. Ajde, majčin sine, u komitet, pa lijepo uzmi na revers državnu džidu, da je čuvaš sa sve petokrakom i da je uredno vratiš u zakazano vrijeme
Piše: Janko Jelić
Prolazim prekjuče kroza Šavnik, mada se kroz takva mjesta teško može prolaziti jer su tako mala, a moderni drumovi su napravljeni da se njima brzo ide. Zato se kroza Šavnik jednostavno brže prođe nego kroz najmanje selo. Uđeš i taman kad postaneš svjestan ulaska već si izašao. Prosto ne znaš da li ti mineš mimo Šavnik ili Šavnik mimo tebe. A kad se tako brzo prođe onda put i ono oko puta postane gotovo neprimjetno i nebitno, čak i onda kad je u toku državni praznik i kad u tom čudnom mjestu ima više državnih zastava i grbova nego stanovnika. Ne dao Bog da tu imam nešto da zamjerim, mora i Šavnik imati nešto od ove države, mora se i on po nekoj statistici istaći i ponositi. Ima tako bitnih stvari i podataka koje su zanemarene i nigdje se ne objavljuju. Eto, na primjer, niko nije izračunao koja crnogorska opština ima najviše državnih zastava po glavi stanovnika. To mi je počelo da se vrti u glavi dok sam se sekao uz krivine Tunjemira. Možda bi Šavnik mogao da bude prvi na toj listi. Doduše, ne zato što ima previše zastava, već zato što ima premalo čeljadi, ali koga je sad briga za suštinu. Bitna je statistika, a kroz tu statistiku bi se mogao dobiti i kakav orden, laskavo priznanje, uručenje, svečanost, posjeta državnog vrha, more obećanja. Onda bi se već naredne godine proces mogao ponoviti novim računom. Recimo, opština sa najvećim brojem obećanja po glavi stanovnika. I onda sve ispočetka i sve do kraja.
Nego, ne pišem ja ovo da bih kritikovao lokalnu ili državnu vlast. Nakritikovao sam se ja njih, a oni su se zbog toga baš potresli. Pišem zbog drugih, čini mi se, poetskih motiva. Zbog toga što sam odavno prinuđen da kroz rodno mjesto mogu da prolazim i šetam jedino u sjećanju. Sjećam se kad u Šavniku nijesi mogao naći nikakvu zastavu i da je bila živa muka kad se neko sprema za svatovskog barjaktara. Ajde, majčin sine, u komitet, pa lijepo uzmi na revers državnu džidu, da je čuvaš sa sve petokrakom i da je uredno vratiš u zakazano vrijeme. Nije bilo ni mnogo automobila, mogli smo popodne na ulici da otučemo fudbal do deset, a da nas tek jednom prekine neko od pripitih službenika prolaskom u „Fići“, ili „Pezejcu“, ili „Moskviču“. Moji, naravno, nijesu imali kola. Profesorska plata nije bila zato projektovana, mada ni moj stari nije bio previše zainteresovan da vozi. Govorio je kako mu basta da popije i da neće da dolazi u situaciju da negdje skrka i sebe i familiju u kolima. Čudilo me tada to njegovo opravdanje, danas ga sve više razumijem. Zato smo uvijek kuburili sa prevozom do sela. Uvijek nas je vozio neko od očevih prijatelja ili njegovih bivših đaka koji su se negdje na strani snašli i nabavili bolje automobile. Kod tih još uvijek mladih ljudi sam vidio zadovoljstvo i čast što mogu da nešto učine svom starom profesoru. Kroz njih sam najbolje vidio da moj otac stari. A dešavalo nam se i da nas vozi i neki službeni automobil i službeni vozač. Najčešće neko iz ondašnje „Sinjavine“ u kojoj je moja porodica ostavila dubok trag. To bi se danas smatralo ozbiljnim prestupom, korupcijom i nepotizmom. O tome bi pisale novine i izvještavali portali kako je bahatog profesora i njegovu nevaspitanu djecu u „Ladu Nivu“ potrpao stari neodgovorni šofer Ivan Vuković i odvezao na porodično imanje, u hacijendu pod Sinjavinom, gdje pomenuti profesor zgrće grdne pare držeći krave, kokoške i krmad. Ne zna se koga bi žešće opleli mediji i nevladin sektor. Šofer bi sigurno ostao bez posla, a profa bi vjerovatno morao pred neku etičku komisiju dok bi mu djecu prstom pokazivali za primjer ostalim mališanima i za nauk da se zna dobro ko je lupež i štetočina. No, srećom po nas to vrijeme nije bilo tako pretrpano vladavinom prava, moralom, brigom za novac građana i evropskim vrijednostima, pa su moji dragi pokojnici ostali nekažnjeni za svoje užasne prestupe neovlašćenog korišćenja državnih dobara u privatne svrhe.
Meni je najčešće u vožnji bilo muka, povraćalo mi se već na prvoj krivini iznad varoši. Govorili su mi da dišem duboko pored otvorenog prozora. Pomagalo je donekle, ali nedovoljno. A onda se stari Ivan sjetio boljeg rešenja za moju muku.
„Ajde da pjevamo!“ – uzviknuo je.
Prihvatio sam, ali nijesam mogao da se sjetim nijedne pjesme. I dok sam se dvostruko mučio i sa nagonom za povraćanje i sa pokušajem da se sjetim bilo kakvih stihova i melodije stari vozač je započeo:
„Oćemo li onu staru o Milošu i Lazaru,
Ili ćemo onu novu o krvavom Vučjem Dolu!?“
I tako, dok su se u mome nosu borili teški miris benzina i svježina planinskog vazduha u utrobi su se sukobili mučnina i pjesma o kosovskim i vučedolskim vitezovima. Otrov i čudan protivotrov. Ponovio sam tu pjesmu bar deset puta tog dana. Pjevao sam sve dok nijesmo stigli na katun.
I prekjuče mi se odnekud kroz sjetu javila ista pjesma dok sam niz Vojnik hitao Nikšiću. Tu pjesmu odavno niko ne pjeva, a tek poneko se sjeti. Da nije sjete ne bih se ni ja sjetio. Sjeta i sjećanje su i zvukovno i značenjski izgleda u najbližem srodstvu, samo se ne zna ko je koga rodio. A otrežnjenje od sjećanja me je srelo na glavnom gradskom bulevaru. Zakrčen saobraćaj. U Nikšiću je takođe praznik i slavlje. Ipak postoje bitne razlike. Recimo, uz zastave ovdašnje države ide i poneka „šahovnica“. Uz to u Nikšiću ima i ljudi. Doduše, dosta i nepoznatih. Došli ljudi i iz drugih gradova da slave. Je li i Bog dao. Kome je do slavlja, srećno mu bilo. Vazda slavio kad ima šta! A kakvo bi to slavlje bilo bez pjesme.
„Da li će se ikad sresti tvoja noć i moja zora?“ – pita jedna pjevačica.
„Umrjeću ko Crnogorac!“ – inati se s nekim anonimni autor.
„Sude mi…“ – žali se Nikšićanima Miroslav Škoro koga nikako da osude…
I dok sam, uživajući u slavljeničkom ambijentu, razmišljao kako to da u Crnoj Gori zasad nije otkrivena ni napisana nijedna pjesma o Tuđemilu negdje blizu pokojnog „Metalca“ je zakojevitezao i Tompson. Možeš misliti, sam sebe „krstio“ po mitraljezu. Valjda je ta činjenica značajnija od sve njegove poezije. Ili bi bar trebalo tako da bude. No, praznik i nova silovana realnost koja se u Crnoj Gori slavi potonjih decenija mijenjaju stvari kad je u pitanju vrednovanje bilo čega, pa i poezije. I tako odjednom nekakve Čavoglave i njihov žestoki boj zasjenjuju i Kosovo i Vučiji Do. I Carev Laz, i Martiniće, i Kruse, i Grahovac i Bregalnicu, i Mojkovac, i Skadar. Sve bojeve o kojima smo pjevali, pa i Tuđemil o kome bismo takođe pjevali da smo imali ikakvu pjesmicu.
Njegoš je pjevao da Miloševa mišica zasjenjuje spartanske podvige i svaki Crnogorac je ne tako davno sanjao da se bar na tren preziva Obilić. O tome je pjevao i stari šofer Vuković dok me je stihovima liječio. Danas je i tu gordu mišicu i stihove o njoj zasijenio stihoklepac koji je sanjao da postane ustaška brzometka. To je, dakle, nova crnogorska poetika koja Njegoša zamjenjuje Tompsonom, a Kosovo Čavoglavama. Jaz koji je iskopan ovakvim postupkom ne može premostiti nijedna vlada i nijedna politika.
U datom poređenju neuporedivih kategorija stanuje sva slika i suština takozvane podjele u Crnoj Gori, osnovni razlog i način zašto i kako jedan praznik ne može da bude zaista praznik i kako je jedna država postala surogat sopstvenog imena i negativan lik sopstvene poezije koje se odrekla iako je bila njeno jedino istinsko bogatstvo.
Izvor: IN4S
