Čiji je ovo narod, stope u snijegu nebrojeno puta utiskivale su pitanje i odlazile za Krstom kroz mećavu. Tamo, bliže moru tragovi se nisu poznavali ali se svejedno pitalo isto i u mnoštvu korakom odgovaralo – Hristov.
Piše: Aleksandar Tutuš
Pogledao sam nedavno film Čovjek Božiji o Sv.Nektariju Eginskom. Na stranu pitanja o filmskoj sintaksi, preglumljavanju većine glumaca koji su kao odreda ponikli iz neke balkanske glumačke večernje škole, ne treba trošiti riječi ni o grčkom engleskom, kameri i mnoštvu drugih nepoklapanja. Film je pored svega odličan. Film je o svetitelju i svakom ko gleda ovo ostvarenje, djetetu ili odraslom, upućenom ili neupućenom jasan je i razumljiv lik Sv. Nektarija, s lakoćom se prepoznaje njegova nepatvorena dobrota, smirenje, nevinost. To je prvi cilj filma, predstaviti karakter Sveca. Taj zahtjev pred kojim su se našli stvaraoci filma je jednak kao onaj pred slikarem ikonopiscem da naslika Bogorodicu bestrasnog lika. I ispunjen je taj prvi cilj, ali i drugi, koji se ispostavlja pred svakog gledaoca kao vrijednosno, iskustveno svrstavanje i poređenje Sveca i njegove ličnosti sa današnjim prilikama i vremenom. Na kraju, svega stotinjak i nešto godina vremenske distance ne udaljava prilike i iskušenja na koja je nailazio Sv. Nektarije (1846-1920) iz domena bliskog i shvatljivog današnjem čovjeku, hrišćaninu. Krotkost Svetitelja, poniznost i smirenje – prosto nema riječi u jeziku koje mogu poslužiti da se nazovu sve osobine združene u tom Bogougodniku – ne počiva na visokoj teološkoj teoriji ni na crkveno-svjetovnoj moći; ona je iskonska, ona je komadić samog predanja o Bogočovjeku, ona je savršena u svojoj neiskvarenosti početka. Da li nas je Sv. Nektarije podsjetio na nekog?
Prilike opisane u filmu, a pogotovo u detaljima koji se tiču stanja u crkvenoj jerarhiji, daju naslutiti da je u Crkvi odavno sjaj samo površan, da na žalost mjesto zdravih duhovnih navika zauzimaju krajnje zemaljske sklonosti. Davne 402. Sv.Jovan Zlatousti iz progonstva je pisao sestri Olimpijadi u Carigrad u jednom od svojih pisama, da se episkopi biraju po tome da li odgovaraju Caru.
Pravo je čudo da se pored svih tehničkih manjkavosti filma izdvoji tako uspješno dočarana atmosfera u kojoj bogatstvo karaktera Sv. Nektarija nadomješta glumačke i scenarijske nedostatke.
Danas, iako u srpskom narodu pravoslavnu vjeru ispovjeda oko 1% stanovništva, srpski narod se i dalje smatra hrišćanskim. Iako naš narod ne posti, ne ide u Crkvu i ne pričešćuje se, velikoj većini onih koja je film pogledala ili će tek gledati, tema filma je jasna i civilizacijski i duhovno potpuno bliska. Ipak, ako uporedimo stvarni život i ulogu Crkve (SPC) u njemu, ona je najblaže rečeno proturječna i štetna. Crkva je danas institunacionalizovana nepravda, Sveta Žrtva na Krstu više služi kao opomena neposlušnima nego kao Simbol Jedine Istine, nezalaznog Sunca Pravde.
Da li nas današnji episkopi više podsjećaju na Sv. Nektarija ili na njegove progonitelje? Vrlo važna crta Božijeg Čovjeka jeste da on pored krotkosti i svetosti ima natprosječnu inteligenciju i sposobnost u rješavanju svakodnevnih problema, kako organizacionih tako međuljudskih, pedagoških, društvenih. Bojim se da to nije tipična slika današnjeg monaha, a još manje episkopa.
Kakva je priroda onda današnjeg utjecaja Crkve u našem društvu? Čime Crkva zaslužuje tu ulogu, kredit? Da li su ovakvi filmovi kao vještačko disanje organizmu koji se preobratio iz svjetlosti u tamu? Kako objasniti instrument moći koji sebi prisvaja i odmah zatim zloupotrebljava Crkva, njen Patrijarh i episkopi?
Mi svi znamo kako se Sveti Car Lazar opredjelio za Carstvo nebesko. Prošle su revolucije, oluje prosvjetiteljstva i naprednjaštva, diktature i kraljevstva – danas pak u vrijeme transhumanizma i genetskih kreacija, ideja Carstva nebeskog još je živa, to ne priznaju ali uviđaju svi ti pokunjeni i prevareni ljevičari i socijalisti – ne samo da je živa nego je to jedina preostala i odsudna Ideja za koju se može uhvatiti ljudski rod. Ali, Crkva otežava i odgađa.
Ovih dana u Srbiji i posljednji nazovi nacionalno osvješteni intelektualci, pristali su da se nađu u Vučićevoj cirkuskoj koloni, zajedno za bradatim ženama, duginim barjacima, kraljevim rođacima po babine linije recitujući u desetercu o zemlji na kojoj se zbio Lazarev izbor. Lazarev izbor je glavni, prvi i osnovni pojam srpskog filosofijskog rječnika. Za akademike ostao teorijski nedokučiv, a za raju što bi za stan u nekoj od rezidencija u Beogradu na vodi dala Srbiju do Tokija – tek smaranje.
Pa hajde, kad smo već nebeski narod da oprostimo Briselski sporazum i Kumanovski i pozivni broj i Gazivode, i učešće u vladi lažne države i sve druge zemaljske trice, sve namjerne greške izdajničke administracije. Dovoljno je da jedan čovjek napravi Lazarov izbor i da rasrbljavanje stane, da Kosovo opet bude naše. I njihovo, koliko je trava ovcina i ovca čobanova, i čoban Božiji. A jeste, svi smo.
Porfirije, budi čovjek, budi Čovjek Božiji i napravi Lazarov izbor i vrati sjedište Srpske Crkve u Peć. Da si mudar političar i da lukavo vučeš konce stigao si pokazati više puta. Pečatno su zvučale riječi Tvog sijedobradog učitelja da se Temeljni ugovor sa Vladom Zdravka Krivokapića neće potpisati. Tvoji postupci bili su kao maestralna partija šaha sa Milovim aparatčicima Dritanom, Jokovićem i ostalom bratijom. Vlada je pala. Dokaži da je blaženopočivši mitropolit Amfilohije vodio mitropoliju krivim putem, da nisi Vartolomejev nasljednik u razgradnji onog što je ostalo od pravoslavlja u staroj Evropi, dokaži da je Krivokapić bio štetan za srpsko pitanje u Crnoj Gori…Vrati se u Peć i riješi enigmu. Njima tijelo, nama duša, njima brda i dolovi, nama nebo i Krstovi pod oblacima, njima danas nama zauvijek. Nije sve tako jednostavno. Ili jeste. Jednostavno mogu samo ljudi Božiji.
Ćuti Patrijarh. Ćuti Cezar. Mateja još nisu našli. Bog da mu je u pomoć. Kažu novine dao ministar Izraelu hard disk sa 160 hiljada strana dokumentacije o zločinima nad Jevrejima u NDH. Bolje njima nego Ćulibrku, Muzeju Genocida i kolegi im Korbu.
Čiji smo zaista mi, pitaju se oni što su kroz pahulje izgovarali Njegovo ime u Litijama – ovih dana izigrani i prevareni. Ako me netko u današnjici podsjeća na Čovjeka Božijeg u moru iprepletenih tema, onda je to Čovjek iz Litija, Imenom Njegovim kršten, bez partijske knjižice i zastave, Hristov i Lazarev. Čovjek iz Litija napravio je izbor prelomivši nepravdu i ljudsku samovolju preko koljena kao suvarak. Čovjek iz Litija je savremeno čudo, Ideja Carstva nebeskog koja se u zaključanoj Evropi izdiže kao istinska sloboda. Čovjek iz Litija je vjerujući čovjek. On strada, nepravda ga ne štedi, i kad na trenutak odahne spremaju mu se nove nevolje. Sv.Nektarije Eginski strada od svojih. Ali sjeme njegove molitve se umnožava. Kad se najmanje očekivalo, ponosno i hrabro kako i dolikuje svetosavskoj eparhiji, Mitropolija je u svom saopštenju dala skroman ali jasan znak da stoji uz Čovjeka iz Litija. Borba se nastavlja.Lazarevim izborom.
