Iznenadila nas je, pomalo i nasmijala, briga predsjednika SDP–a, Raška Konjevića, za stanje srpskog naroda u Crnoj Gori. On je, naime, beogradskom Danasu, zabrinuto objasnio kako Vlast u Srbiji od Srba iz Crne Gore kreira dijasporu u rođenoj zemlji – i to je dio koji nas je iznenadio (budući da su nas, iz njegove partije, taman skoro nazivali „Posrbicama“, a našeg mitropolita Joanikija „mitropolitom talibanom“ koji je – kako rekoše – „ustoličen kao mali miš“), dok se dio koji nas je nasmijao tiče jedne simptomatične prisvojne zamjenice, na jednom neobičnom mjestu – stoji u saopštenju Inicijative Mi znamo ko smo.

Gospodin Konjević, naime, u razgovoru sa beogradskim medijima, nije propustio priliku da Srbe iz Crne Gore nazove jednom nesvakidašnjom determinantom, imajući u vidu političke pozicije na kojima se nalazi, pa je tako, pomalo komično, a više neprirodno, izvolio da izgovori – „Naši Srbi“.
Ne samo da bilo ko, a ponajmanje predsjednik partije čija je srbofobna priroda poznata građanima Crne Gore ali i upućenijim građanima regiona, nema mandat da određuje čiji su koji Srbi, već je sporna i očigledna perfidna i tendenciozna namjera da se unutar srpskog korpusa kreira identitetski jaz kako bi se, dugoročno, naštetilo Srbima svim i svuda, ali ponajviše, u Crnoj Gori.
Naravno, ono što gospodin Konjević doživljava kao Damoklov mač koji visi iznad ideje srpske sabornosti i vidi kao prostor za ideološka spletkarenja – a to je administrativna podijeljenost srpskog naroda u više balkanskih zemalja – mi vidimo kao neprikosnoveno bogatstvo našeg naroda koji je, na sreću, taman toliko velik da prevazilazi geografske okvire samo jedne države i njenog prostora.
Međutim, naše kulturno, jezičko, a vjerujemo i političko jedinstvo, nikad nije bilo čvršće, Srbiju ne doživljavamo onako kako bi Konjević, koji izjavama ove vrste to želi i da postigne, želio – kao hladno inostranstvo, već kao našu zemlju, u kojoj smo uvijek dobrodošli, i kao srpski pijemont. A tako su je doživljavali i naši preci. Naravno, tu je još jedan faktor koji Konjeviću, i mnogim članovima njegove partije, ne da mira – sabornost, jedinstvo i nedjeljivost naše Srpske Pravoslavne Crkve, koje su Srbi iz Crne Gore, voljni i kadri, da čuvaju i sačuvaju – baš kao i svoj jezik i kulturu.
Naravno, budući da su oni koji se ne sjećaju istorije osuđeni da je ponavljaju, valja podsjetiti da Srbi u svom kolektivnom sjećanju već imaju upisane različite propagandne strategije razdvajanja Srba od ostalih Srba, naročito u periodu austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine i uprave Bejnamina Kalaja. Voljeli bismo da su sporadične izjave i istupi različitih političkih i interesnih centara, koji se, s vremena na vrijeme pojavljuju, a podsjećaju na ovakve manire iz prošlosti, puka slučajnost, a ne zla namjera. U suprotnom, doživljavamo ih kao prijetnju regionalnom miru i građanskom skladu što su vrijednosti čijem bismo očuvanju, svi zajedno, morali da težimo.
Mi znamo ko smo