Višemjesečna politička kriza u Crnoj Gori ulazi u završnu fazu najavljenim izglasavanjem nepovjerenja Vladi na današnjem vanrednom zasijedanju Paralamenta. Čak i sažeta analiza događaja koji su do nje doveli ne može a da ne otvori širu perpektivu društveno-političkog resantimana koji, čini se, izmiče pred nama svaku željenu perspektivu.
(Foto: IN4S)
Duhovni ustanak naroda koji se manifestovao masovnim litijama i doveo do prve demokratske smjene vlasti ostavio je bez teksta kako tadašnje nosioce političke moći u Crnoj Gori, tako i njihove mentore sa Zapada. Njihova nada da još nije sve izgubljeno ugasila se kada je mandatar nove vlade prof. Zdravko Krivokapić uspio da sastavi kabinet i prezentuje imperativne ciljeve za koje će se bez ostatka boriti. U tim planovima se očitavao krah kriminogenog sistema koji je stvorio Đukanovićev DPS sa svojim satelitima, ekonomski oporavak zemlje i društveno pomirenje, odnosno, politika koja u centar interesovanja stavlja građanina Crne Gore i njegove interese, a ne interese spoljašnjih i unutrašnjih gospodare neba i zemlje − kako su oni, svako sa svoje strane, sebe doživljavali.
Dakle, poluge koje su više decenija omogućavale beskrupuloznu pljačku državnih resusrsa i ostvarivanje stranih interesa počele su da se ruše pred njihovim očima. Nemoćni da spolja utiču na ove procese, morali su potražiti najslabije tačke u okvirima nove većine, kako bi makar za neko vrijeme amortizovali udarce, i na kraju vratili stvari na početak kroz jednu obrnutu perspektivu. I našli su ih.
Tijesna parlamentarna većina od početka se sa puno muke kretala od cilja do cilja čineći često koncesije uslovima koje su postavljale one partije koje su u ostvarivanju ovih ciljeva vidjele mogući gubitak svoje polititiče moći. Ovo se najjasnije moglo vidjeti nakon usvajanja ekonomske platforme „Evropa sad“ i najvljivanja definitivnog potpisivanja dugo očekivanog Temeljnog ugovora sa SPC.
Plašeći se da ova platforma ne zaživi pod dirigentskom palicom Zdravka Krivokapića − što bi i te kako osnažilo poziciju njegove buduće stranke − a plašeći se i potpisivnja Temeljnog ugovora Zdravkovim perom − iz maloprije spomenutih razloga − Dritan Abazović i URA aktivirali su „komandu 66“. To što su ovim činom proigrali narodnu volju izborenu 30. avgusta i Crnu Goru zaustavili na putu napretka Abazoviću i URI očigledno ne predstavlja naročit problem.
Problem im ne predstvavlja ni to što će dati novi vjetar u leđa DPS-u omućavajući mu u budućoj konstelaciji odnosa povratak na vlast. Sve ovo je izgleda manje važno u odnosu na političku kalkulaciju URE čiji rezultat je više nego jasan.
Ako Zdravko Krivokapić uspije da ostvari ono što je obećao građanima, njegova stranka bi na sledećim izborima mogla da privuče najveći dio umjrenih glasača i popuni srednji politički prostor − onaj isti na kome upravo URA gradi svoj diskurs jedine istinski proevropske stranke − što bi u krajnjem ishodu obesmislilo njenu avangardnu(!) politiku i učinilo je potpuno nepotrebnom na političkom nebu Crne Gore. Šta bi onda radio Dritan i šta bi u tom slučaju radili sa Zdravkom ovakvim kakav jeste?
Neće dugo proći dok dobijemo odgovore na ova pitanja.
dr Danilo Medin
