Piše: Ivan Radanović
Kako to da je lakše zamisliti svet opustošen klimatskim promenama, permanentnim krizama, pandemijama i ratovima nego onaj u kome rad i život nisu potčinjeni kapitalu? Takvo je pitanje, neposredno po izbijanju svetske finansijske krize 2008. godine, postavio Mark Fišer u knjizi Kapitalistički realizam.
Krah na Volstritu pokazao je koliko je neoliberalni sistem bio nestabilan. Pomažući bankarima, menadžerima i investitorima umesto milionima građana, države su pokazale da je puštanje korporacija da snose odgovornost smatrano nezamislivim. Ipak, diskreditacija jednog obećanja nije automatski otvorila put ka drugačijem društvu. Naprotiv – isti sistem je prouzrokovao krizu i ponudio okvir za njeno rešavanje.
Desetine knjiga napisano je o tome. U ovoj Fišerovoj, čije drugo izdanje objavljuje Fakultet za medije i komunikacije u prevodu Relje Bobića, tema je pomenuto obećanje, kome je autor dao ime koje je osvojilo svet kritike. Priznajući da izraz nije njegov, Fišer pod kapitalističkim realizmom označava rasprostranjeni osećaj da je kapitalizam jedini održivi politički i ekonomski sistem, u toj meri da je „nemoguće čak i zamisliti neku jasnu alternativu”.
Kapitalizam kao atmosfera
To ne znači da su ljudi zadovoljni svetom u kom žive. Oni s pravom mogu biti ogorčeni nejednakošću, nesigurnostima i devastacijom prirode, a ipak verovati da je svaki pokušaj temeljne promene uzaludan. Poredak se može korigovati, ali ne i prevazići, jer granice stvarnosti iscrtava njegova ruka.
Napušta li Kina kapitalizam: Obećanja i protivrečnosti Ekološke civilizacije
U devet poglavlja Fišer se bavi političkim teorijama, popularnom kulturom, obrazovanjem, birokratijom i problematikom mentalnog zdravlja. Takav izbor tema i odgovara istraživačkoj nameri autora da kapitalistički realizam prikaže kao atmosferu koja prožima različite oblasti života, čak i kada se o kapitalizmu ni ne govori. Kao primer Fišer navodi distopijski triler „Potomci”, koji prikazuje svet bez novorođene dece, obeležen represijom, zapuštanjem javnog prostora, ali i prepoznatljivim oblicima potrošnje, kao da propast ne zahteva promenu društvenih odnosa.
Otpornost sistema na kritiku vidi se i u animiranom filmu Wall-E, gde gledalac može da prepozna i osudi ulogu korporacija u ekološkom razaranju, ali ne i da ugrozi odnose koji do njega dovode.
Kapitalistički realizam naročito je uočljiv u tendenciji merenja produktivnosti i efikasnosti u neprofitnim organizacijama, kao da se zaštita javnog interesa može predstaviti „stvorenom vrednošću” ili „ključnim pokazateljima učinka”.
Dok profesori, lekari i državni službenici sve više vremena troše na izveštaje i evaluacije, kvalitet zdravstvene zaštite, obrazovanja i javne uprave redukuje se na ono što može biti izmereno. Pozitivistička ontologija biznisa obećava da će ukloniti okoštalu birokratiju, ali ipak rađa vrstu decentralizovane birokratije poput one u Kafkinom romanu Zamak. U takvom „tržišnom staljinizmu”, kako ga Fišer naziva, dokazivanje učinka postaje važnije od samog učinka.
Na sličan način Fišer pristupa mentalnom zdravlju. Pandemija depresije za njega je simptom globalnog urušavanja mentalnog zdravlja, indukovanog višestrukim otuđenjima karakterističnim za kapitalističke proizvodne odnose. Ipak, diskurs mentalnog zdravlja teži da odgovornost za duševne probleme svede na biohemijske poremećaje u mozgu. Boreći se i sam protiv depresije, Fišer se protivio takvoj individualizaciji tvrdeći da se lične patnje moraju povezati sa društvenim okolnostima.
„Dominantni afekti u kasnom kapitalizmu su strah i cinizam, kao oblici zarobljenog nezadovoljstva koje može i mora biti kanalisano ka spolja, usmerena na svoj pravi uzrok, kapital”, piše on.
Sposobnost da poveže tako različita iskustva pomogla je knjizi da pronađe publiku izvan akademskih rasprava. Od kratke intervencije nastale u britanskom kontekstu, Kapitalistički realizam postao je jedno od globalno prepoznatljivih polazišta za kritiku proizvodnog aparata.
To nije slučajno, jer je Fišer pre mnogih uvideo da su posledice strukturne nestabilnosti stagnacija i konzervativizam, a ne inovacija. Ako je neoliberalizam do 2008. godine bio kapitalističko-realistički, nakon 2008. se pokazalo da kapitalistički realizam ne mora da bude neoliberalan. Fišer je upozorio da kapitalizam, ne bi li spasio sebe, može pojačati nedemokratske obrasce upravljanja. Na prostor koji je kriza otvorila stupili su različiti pokreti i političke snage, od Okupirajmo Volstrit i „žutih prsluka” do uspona Sirize i Podemosa. Njihove različite sudbine pokazuju da, mada je suprotstavljanje poretku moguće, iz krize ne sledi automatski i promena.
Ekologija s ove strane zamislivog
Danas je naročito važno Fišerovo tumačenje ekološke krize. On se oslanja na Lakanov koncept Stvarnog (le réel), koji označava sve ono što dominantna, politički poželjna slika stvarnosti mora da suzbije. Ona se i konstituiše kroz ovu represiju, pa se tako klimatske promene inkorporiraju u oglašavanje, poslovne strategije i političke deklaracije.
Suština nije da se potiskuju one, već njihov sukob s logikom proizvodnje za profit. Takav tretman ekološke krize održava iluziju da je porast tražnje za resursima održiv, i da će eventualnu „alokativnu neefikasnost” rešiti tržište.
Branko Milanović: Novi poredak AI: Suvišan kapital, suvišan rad, suvišni ljudi
Veza između ekonomije i klimatskih promena za Fišera nije ni slučajna ni nebitna: „potreba za stalnim širenjem koju kapital neguje, njegov ’fetiš rasta’ znači da je trenutni sistem u samoj svojoj suštini suprotstavljen bilo kakvoj predstavi o održivosti”. Sistem isporučuje (geoinženjerske) fantazije za ublažavanje traume, kao one u filmu Wall-E, gde junaci napuštaju Zemlju, rad na svemirskom brodu prepuštaju robotima, dok se proizvodnja i potrošnja nastavljaju po starom. Nemogućnost života na Zemlji predstavlja se kao privremeni problem pošto će, nakon prigodnog perioda oporavka, kapital teraformirati našu planetu i ponovo je kolonizovati.
Fišer s pravom prepoznaje ekološku svest kao opasnost po kapitalistički realizam. Prema njemu, preraspodela i racionalizacija našeg odnosa sa ostatkom prirode su neizbežni, samo je pitanje hoće li se njom upravljati kolektivno ili autoritarnim sredstvima, kada već bude prekasno.
„Litijum, bakar, zeleni hidrogen – to je potrebno Evropi i to Argentina može da isporuči”, bez mnogo uvijanja komentarisala je predsednica Evropske komisije Ursula fon der Lajen potpisivanje memoranduma o kritičnim sirovinama između EU i zemalja Merkosura. Pregovori su započeti još 1999. pa se postizanje dogovora može čitati u kontekstu rivalstva sa Kinom u ovom delu sveta, kao i smanjenja zavisnosti od ruskih energenata. Ključne minerale za svoju zelenu transformaciju EU planira da obezbedi kroz „energetsku diplomatiju” i „resursna partnerstva” sa zemljama (polu)periferije.
Na stranu potezi kojima Evropa ponovo uči jezik moći, neke verzije ekomodernizma obećavaju da će kroz nove tehnologije, zelene investicije i efikasnu proizvodnju obezbediti i rešavanje ekološke krize i nastavak privrednog rasta. Mada razvoj obnovljivih izvora energije i čistih tehnologija jeste neophodan, iz njihovog uvođenja još ne sledi da će se ukupna potrošnja energije i sirovina smanjiti dovoljno brzo i u potrebnoj meri.
Nova alternativa, stara merila
Bauk autoritarizma i selektivne ekomodernizacije pokazuje da svest o ekološkoj krizi ne mora nužno da ugrozi kapitalistički realizam. Da je moguće i obrnuto, pokazuju struje koje decidno optužuju kapitalizam, poput akceleracionizma na koji se i Fišer u pojedinim tekstovima afirmativno osvrtao. U njegovim levim varijantama pretpostavlja se mogućnost da se postojeće tehnologije i proizvodne snage preoblikuju, razviju i upotrebe za zajedničku dobrobit: od kraćeg radnog dana i veće dostupnosti javnih dobara do eliminacije oskudice.
Ideje poput automatizovanog luksuznog komunizma mogu biti progresivnije od zelenog rasta u meri u kojoj ističu političku borbu i drukčije proizvodne odnose. One podrazumevaju automatizaciju, veštačku inteligenciju i gensku modifikaciju; njegov zagovornik Bastani govori čak i o rudarenju asteroida. Ali ostaje pitanje šta od postojećeg sveta treba sačuvati, jer ubrzanje proizvodnih snaga ne znači nužno njihovu demokratizaciju.
Mašine, infrastruktura i organizacija rada nisu nastale izolovano od društvenih odnosa. Kapital ih je tokom svog razvoja dobrano oblikovao prema potrebama uvećavanja vrednosti, ubrzavanja proizvodnje i kontrole rada. Zato promena vlasništva i načina upravljanja, mada jeste neophodna, ne odgovara sama po sebi na pitanje šta, koliko i po koju cenu treba proizvoditi.
To nam omogućava da Fišerovu knjigu iz 2009. godine čitamo izvan njenog prvobitnog okvira. Skoro dve decenije kasnije, više nije nemoguće zamisliti kraj ovog sistema. Ipak, i u postkapitalističkim vizijama mogu opstati obrasci proizvodnje, potrošnje i odnosa prema prirodi koje je kapitalizam istorijski oblikovao. To ne znači da je svaki tehnooptimizam konzervativan, već da valja preispitati i same proizvodne snage od kojih očekujemo da isporuče dobar život za sve.
Uslovi drugačije budućnosti
Kapitalistički realizam ne održavaju samo naše predstave o svetu. U devetnaestom veku su Marks i Engels pokazali da na naše viđenje utiče šta i kako proizvodimo. U dvadesetom su Horkhajmer, Adorno i drugi pisali o uzajamnosti misli i društvene aktivnosti. Danas socijalna ekologija ukazuje na materijalnu stranu te veze. Izgrađene strukture – fabrike, putevi i energetske mreže – zahtevaju stalne tokove energije, materijala i rada. Rafinerije, naftovodi i vozila zavise od dotoka nafte, dok kapital uložen u infrastrukturu stvara pritisak da ona ostane u pogonu. Upravo da bi se taj sistem održao i proširio (a ne reformisao) razvijaju se tehnike za pristup teže dostupnim nalazištima – od bušenja u dubokim morima do eksploatacije naftnog peska.
Isto važi i za digitalni svet. Računari i pametni telefoni povezuju nas sa naizgled nematerijalnim informacijama (cloud), ali njihova proizvodnja zahteva rude i druge sirovine, a njihov rad struju koja se još uvek većinski dobija iz fosilnih goriva. Vremenom se oko tih struktura ustaljuju interesi i stvaraju nove navike, pa ono što je istorijski nastalo počinje da izgleda kao prirodni poredak stvari, čak i kada vodi u apsurd (frižideri sa ekranom i internetom).
Promena vlasništva može omogućiti drugačiji način odlučivanja o sudbini infrastrukture, ali ne uklanja njene materijalne zahteve. Zato preobražaj proizvodnih odnosa mora biti praćen preobražajem proizvodnih snaga. Drugačiji prioriteti (obnovljivi izvori, javni prevoz) zahtevaju drugačija ulaganja i preuređenje prostora. Ali pravac istorijskih promena ne određuje tehnologija sama po sebi, već ga oblikuju ljudi i njihovi odnosi. Svaka vizija tehnološkog izobilja koja zanemaruje uslove rada i odnose sa ostatkom prirode, rizikuje da zadrži merila sistema protiv koga se deklariše.
Kapitalistički realizam ostaje važan jer nas podstiče da postavimo i ona pitanja koja njen autor nije stigao da razradi. Kritičkom snagom ovog pojma treba preispitati vizije koje tvrde da stari poredak ostavljaju za sobom, ali i osmisliti druge vidove reprodukcije života. Kada prepoznamo koliko je ono što smatramo izvodljivim unapred oblikovano postojećim, proširiće se i prostor zamislivog.
Izvor: Danas
