Sreda, 18 nov 2026
Žurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Više
  • ŽURNALIZAM
  • STAV

  • 📰
  • Arhiva prethodnih objava
Font ResizerAa
ŽurnalŽurnal
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Preporuka urednika
  • Kontakt
Pretraga
  • Naslovna
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Izaberite pismo
  • Deseterac
  • Živa riječ
  • Kontakt
  • Odabir pisma
    • Latinica
    • Ćirilica
Follow US
© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Gledišta

Vuk Bačanović: Njegoš, Dizdar i istorija koja se nikada nije dogodila

Žurnal
Published: 18. novembar, 2026.
Share
Foto: Zeta
SHARE

Piše: Vuk Bačanović

Novembarska polemika u Crnoj Gori, u kojoj se školski čas o Njegošu našao u istoj kategoriji s časom o Hitleru, još jednom je potvrdila opštečovječanski fenomen pretvaranja književnosti u istoriju, istorije u optužnicu, a optužnice u nacionalni program. Ostavimo sada po strani neprijatnu, opet opštečovječansku, okolnost da različite zajednice nisu dužne njegovati istovjetne uspomene na iste pokojnike. Zanimljiviji je jedan drugi, gotovo dijalektički nesporazum: književni mitovi nastaju unutar određenih istorijskih okolnosti, političkih sukoba i kolektivnih predstava, koje pjesnička imaginacija preobražava u univerzalne istine, da bi se potom, nadživjevši i okolnosti i autore, vratili u politički život kao tobože neoboriva istorijska svjedočanstva. Dva naročito poučna slučaja ove posmrtne administracije prošlosti jesu dva genijalna književnika Petar II Petrović Njegoš i Mehmedalija Mak Dizdar.

Njegoš je Gorski vijenac (1847) napisao u istorijskom kontekstu oslobodilačke borbe protiv osmanske vlasti, plemenske razjedinjenosti i mukotrpnog stvaranja srpsko-crnogorske političke zajednice u neprijateljskom okruženju. Svesti ga na „istragu poturica“ značilo bi, međutim, pobrkati dramski povod s filozofskim i umjetničkim smislom djela. Književni istoričar Jovan Deretić u Gorskom vijencu prepoznaje svojevrsnu pjesničku enciklopediju crnogorskog života, istorije i filozofije, u kojoj se prepliću ep, drama i lirska refleksija. Kako pokazuje politikolog Ilija Vujačić, sama istraga funkcioniše kao osnivački politički mit, dok se kroz spjev razmatraju sloboda, žrtva, političko jedinstvo, izdaja i moralna opravdanost nasilja. Njegoš, dakle, nije sastavljao policijski zapisnik o jednoj noći, nego političko-filozofsku tragediju zajednice koja, pokušavajući da se oslobodi spoljašnjeg gospodara, otkriva koliko je teško osloboditi se vlastitih unutrašnjih protivrječnosti.

Problem je, međutim, što se događaj koji čini dramsku okosnicu spjeva, prema rezultatima kritičke istoriografije, nikada nije odigrao onako kako ga Njegoš opisuje. Još je Ilarion Ruvarac u Montenegrini (1899) osporio autentičnost navodnog zapisa vladike Danila, objavljenog tek 1863. godine, dok je Milovan Đilas dovodio u pitanje samu istorijsku dokazanost istrage. Mišel Oben ukazao je na još neugodnije okolnosti po epsku verziju događaja: o tobožnjem velikom pokolju ćute inače podrobni mletački izvještaji, ne spominje ga ni vladika Vasilije u svojoj Istoriji o Crnoj Gori iz 1754, a muslimansko stanovništvo dokumentovano je u Staroj Crnoj Gori još sredinom XVIII vijeka. Povrh svega, vladika Danilo je u novembru 1709. putovao osmanskom teritorijom do Peći i vratio se na Cetinje, što se teško uklapa u pretpostavku da je nekoliko godina ranije organizovao masovni pokolj svojih muslimanskih susjeda. Istorijski dokumenti, dakle, poznaju lokalne sukobe, nasilje, islamizaciju, pokrštavanja i iseljavanja, ali ne i nekakav jednokratni obračun kojim je epska imaginacija naknadno obavila posao koji se u stvarnosti – po svemu sudeći – nikada nije dogodio.

Vuk Bačanović: Vojislav pred komisijom, Njegoš na optuženičkoj klupi, Osmanlije u počasnoj loži

Ipak, upravo je ta književna konstrukcija postala jedan od temelja istorijskog pamćenja. U Kraljevini Crnoj Gori, Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevini Jugoslaviji, a potom i socijalističkoj Jugoslaviji, Njegoš je tumačen u kontekstu nacionalnog oslobođenja, državnog jedinstva i borbe protiv potčinjavanja. Takvo čitanje nije predstavljalo ideološko nasilje nad pjesnikom, već sasvim prirodno smještanje njegovog oslobodilačkog etosa u nove istorijske okolnosti. U socijalističkoj Jugoslaviji taj je kontinuitet dobio i revolucionarnu dimenziju: prilikom obilježavanja Njegoševih jubileja 1947. i 1951. godine, njegovi slobodarski ideali povezivani su s iskustvom narodnooslobodilačke borbe. Uprkos razlikama među državnim ideologijama, nijedna od pomenutih država nije „istragu poturica“ pretvarala u politički program obračuna s muslimanskim stanovništvom. Njegoševo djelo moglo je, dakle, dobijati nova politička značenja, a da se njegova književna imaginacija ne pretvara u uputstvo za progon živih ljudi – već upravo naprotiv.

Raspad Jugoslavije donio je, međutim, jednu osobenu novinu: ono što je dotad pripadalo književnosti, pojedini su politički preduzetnici odlučili premjestiti u nadležnost istorije, a zatim i vojnih organa. Radikalni srpski nacionalizam, naročito u Bosni i Hercegovini, prožet neopaganskim, rasističkim i antihrišćanskim idejama Dragoša Kalajića i njegovog učenika Dragoslava Bokana, a pod pokroviteljstvom Radovana Karadžića, oživio je predstavu o muslimanima kao istorijskim izdajnicima koje je potrebno ukloniti iz nacionalne zajednice. U ratovima devedesetih takva je logika dobila svoj stvarni, krajnje varvarski izraz: etničko čišćenje, masovne progone i pogrome bosanskih muslimana. Njegoš, razumije se, nije napisao program tih zločina, niti su njihovi izvršioci postali zločinci čitanjem Gorskog vijenca. Ali je njegov književni mit, lišen istorijskog i filozofskog konteksta, mogao poslužiti kao naknadna legitimacija varvarstva. Tako je jedna istorijski nedokazana istraga, zahvaljujući neobičnoj saradnji mitologije i političke patologije, devedesetih dobila svoje stvarne izvršioce.

Naizgled suprotan, a antropološki iznenađujuće srodan proces odvijao se oko Maka Dizdara. Njegov Kameni spavač (1966) nastaje u socijalističkoj Bosni i Hercegovini, u vrijeme kada se, uporedo s republičkom političkom samosviješću, pristupalo i rekonstrukciji njene kulturne prošlosti. Dizdar je iz srednjovjekovnih stećaka, krstjana i nadgrobnih natpisa pjesnički vaskrsavao svijet osobene bosanske duhovnosti, da bi u „Marginalijama o jeziku i oko njega“ (1970) toj imaginaciji pridružio i kulturnopolitičku genealogiju: autohtonu bosansku jezičku tradiciju koju su, prema njegovom tumačenju, vjekovima potiskivali susjedni vjerski, politički i jezički centri. Nevolja nastaje kada se pjesnička rekonstrukcija prošlosti počne izdavati za njenu istorijsku dokumentaciju. Crkva bosanska nije bila nekakva srednjovjekovna ustanova za promociju vjerske tolerancije, stećci nisu predstavljali konfesionalnu svojinu jedne zajednice, niti su bosanski podanici živjeli u idili zajedništva koju su naknadno pokvarili nacionalni „došljaci“. Stvarna Bosna bila je neuporedivo složenija, surovija i vjerski raznorodnija. Dizdar je, dakle, nesumnjivo stvorio veliku poeziju, ali veličina pjesničkog djela ne obavezuje istoriju da njegovim metaforama naknadno izdaje potvrde o autentičnosti.

Kako je, međutim, ta pjesnički vaskrsla Bosna izgledala dok je još bila živa? Dubrovački dokument od 11. jula 1392. bilježi da je Stojisava, kći bosanskog kralja Dabiše, prodala robinju Bogeslavu i njenog četvorogodišnjeg sina za četrnaest dukata. Četrdeset godina ranije, robinja Vela iz Bosne prodata je za dvadeset pet perpera, uz obavezu da novom gospodaru služi do smrti. Dubrovčani su 1419. upozoravali na glas koji je Bosnu pratio po latinskim gradovima: „Bosna prodaje ljude.“ Dakle Bosna, a ne zli „došljaci“. Nije, dakle, nedostajalo domaće autentičnosti, samo što se ona, na nesreću potonjih romantičara, nije uvijek izražavala filozofijom nadgrobne epigrafije, nego i uredno ovjerenim računima za prodaju ljudskih bića.

Ni Dizdarove idealizovane krstjanske hiže nisu bile izvan tog svijeta. Dubrovčanin Benko Kotruljević zapisao je 1458. da bosanski sljedbenici „manihejskog običaja“ u svojim gostinjcima rado primaju i počastvuju bogataše, dok siromahe tjeraju, pravdajući to Božjim poretkom i voljom Fortune. Istina, riječ je o kritičkom svjedočanstvu savremenika, a ne o dokazu da su svi krstjani tako postupali. Ali znamo i da je ugledni velikodostojnik Crkve bosanske, gost Radin – uzgred službenik pravoslavno vrlo neautentičnog hercega od Svetog Save Stjepana Kosače – raspolagao hiljadama dukata, istovremeno ostavljajući milostinju siromasima. Ni Crkva bosanska, dakle, nije živjela izvan klasnih odnosa, bogatstva i vlastelinskih interesa. Pred nama, dakle, nije nikakva bogumilska Arkadija naknadno pokvarena dolaskom tuđinaca, nego sasvim prepoznatljiva feudalna zajednica u kojoj su se pobožnost, nasilje i trgovina ljudima mogli odvijati pod istim nebom, pa i uz blagoslov istog društvenog poretka. Istorija, za razliku od poezije, nema obavezu da mrtvima obezbijedi moralnu besprijekornost.

Vuk Bačanović: Kako biti Tramp, a ostati ugledni evropski antifašista

Moguće je da je Dizdar vjerovao kako će pjesničko vaskrsavanje progonjenih krstjana poslužiti izgradnji tolerantnije Bosne. Nevolja nastaje kada se književna imaginacija unaprijedi u nacionalnu genealogiju, a ova potom u nadležni organ za utvrđivanje autentične pripadnosti. U znatnom dijelu savremenog bošnjačkog nacionalnog narativa bogumilsko-bosanski mit dobio je upravo takvu službenu upotrebu: jedna selektivno rekonstruisana prošlost proglašena je izvornom, dok su ostale, samim tim, postale istorijski sumnjive. Tako je, pod novim ideološkim znamenjima, oživjela ideologija austrijskog namjesnika Benjamina Kalaja iz 19. vijeka, s ambicijom da društveno zajedništvo vještački proizvede naknadnim usaglašavanjem pokojnika. Umjesto da različite istorijske tradicije pomiri, takav postupak ima da drugačije misleće pretvori u izdajnike i došljake u vlastitoj zemlji. Ni Dizdarova poezija, razumije se, nije sama po sebi izazvala rat, ali je njena kasnija politička upotreba doprinijela paradoksu da se zajednička Bosna pokušava graditi dokazivanjem kako je njena prošlost oduvijek pripadala prvenstveno nasljednicima nevješto konstruisane prošlosti – što je uveliko doprinijelo disoluciji fragilnog bosanskohercegovačkog društva na početku devedesetih godina prošlog vijeka.

Antropologija nas uči da nema ljudskog društva koje o sebi nije ispredalo neku priču, po pravilu nešto laskaviju od vlastite istorije. Kliford Gerc kulturu je razumijevao kao mrežu značenja koju ljudi sami pletu, dok Jan Asman pokazuje kako kulturno pamćenje učvršćuje kolektivni identitet. Nevolja je što priča koja zajednici obezbjeđuje smisao ne mora imati naročite veze s istorijskom istinom. Opasnost nastupa kada zajednica, očarana vlastitom biografijom, počne zahtijevati da je i svi ostali prihvate kao jedinu vjerodostojnu, a odbijanje proglasi neprijateljskim činom.

Izlaz, prema tome, nije ni spaljivanje Njegoša kao navodnog Hitlera ni kanonizovanje Dizdarove fantazijske Bosne, nego suočavanje s prošlošću kakva je zaista bila: surovom, protivrječnom, često ponižavajućom za običnog čovjeka, ali upravo po iskustvu te neslobode i zajedničkom. Ona nas ne uči da smo nekada bili savršeni, dok nas drugi nisu pokvarili, nego koliko smo često, pod različitim zastavama i imenima, uspijevali biti i potlačeni i tlačitelji. Ne treba nam prošlost koja će dokazivati da su jedni oduvijek bili višak, niti ona koja će druge velikodušno asimilirati u izmišljeno zajedništvo. Treba nam, naročito nama malim narodima postjugoslovenske stvarnosti, surovo istinita istorija koja će nas konačno naučiti zašto više nikada ne smijemo jedni drugima činiti ono u čemu smo kroz vijekove pokazivali tako zavidnu uzajamnu uspješnost.

Izvor: Zeta

TAGGED:Vuk BačanovićZetaMehmedalija Mak DizdarPetar II Petrović Njegoš
Share This Article
Facebook Telegram Copy Link
Previous Article Kraljevina Jugoslavija: država čiji je dinar imao zlatnu osnovu, a privreda snagu koja je ostala u sjenci istorije
Next Article O Njegošu, Kilibardi i ideološkom učitavanju

Izbor pisma

ћирилица | latinica

Vaš pouzdan izvor za tačne i blagovremene informacije!

Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.
FacebookLike
XFollow
YoutubeSubscribe
- Donacije -
Ad image

Popularni članci

“Mirko i Slavko” 60 godina kasnije: Dječije prijateljstvo protiv mržnje i zla

Prije 50 godina u domaće bioskope stigao je film “Mirko i Slavko”, jedini jugoslovenski film…

By Žurnal

Kakve su šanse Đokoviću protiv „patriJota“?

Tu nedavno jedan „patriJot“ je zavapio kako Đokovića treba isključiti iz sportskih takmičenja jer je…

By Žurnal

Tačno u podne: Ko je Juda iz Krcunovićevog teksta?

Zna da ode u Carigradsku patrijaršiju, zna evo i u Vensminstersku opatiju, možda ga ipak…

By Žurnal

Sve je lakše kad imaš tačnu informaciju.
Vi to već znate. Hvala na povjerenju.

Možda Vam se svidi

GledištaPreporuka urednika

Nebojša Popović: Pogled američke geopolitike na Jasenovac, Crna Gora pogodila u živac Hrvatsku

By Žurnal
Deseterac

Nikola Aleksandar Marić: Zapis Petra Petrovića Njegoša

By Žurnal
Gledišta

Vojin Grubač: Afera “Telekom”: brutalno rušenje države i političkog sistema

By Žurnal
Gledišta

Patrik Lorens: Nema tomahavka Volode

By Žurnal
Žurnal
Facebook Twitter Youtube Rss Medium

O nama


Na ovoj stranici utočište nalaze svi koji razum pretpostavljaju sljepilu odanosti, oni koji nisu svrstani u razne sisteme političke korupcije. Ne tražimo srednji, već istinit i ispravan put u shvatanju stvarnosti.

Kategorije
  • Gledišta
  • Drugi pišu
  • Slika i ton
  • Preporuka urednika
  • Deseterac
  • Živa riječ
Korisni linkovi
  • Kontakt
  • Impresum

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.

© Žurnal. Sva prava zadržana. 2024.
Dobrodošli nazad!

Prijavite se na svoj nalog

Username or Email Address
Password

Lost your password?