Piše: Milovan Urvan
Opet se u Crnoj Gori Njegoš banalizuje, svodi na pisca „istrage poturica“, „genocida“ i navodne islamofobije. Povodom aktuelizacije jednog televizijskog istupa Novaka Kilibarde na društvenim mrežama, valja podsjetiti na nekoliko stvari koje se u ovakvim interpretacijama uporno zanemaruju.
Ne smije se zaboraviti da je upravo Novak Kilibarda značajno doprinio izgradnji agende o Njegošu kao „genocidnom pjesniku“ i islamofobu, plasirajući pojednostavljene i karikaturalne interpretacije njegovih spjevova. Pritom su iz takvih interpretacija izostavljana mjesta iz Njegoševog opusa koja pokazuju da je pjesnik razlikovao čovjeka od njegove vjere, a vjersku pripadnost od političkog odnosa i pripadnosti određenoj zajednici.
Dovoljno je prisjetiti se pisma koje je Njegoš 1847. godine uputio Osman-paši Skopljaku:
„Kada sa mnom govoriš kako moj brat Bošnjak, ja sam tvoj brat, tvoj prijatelj, ali kada govoriš kao tuđin, kako Azijatin, kako neprijatelj našega plemena i imena, meni je to protivno i svakome bi blagorodno mislećemu čovjeku protivno bilo. Ja znam ti ćeš reći kada ovo moje pismo vidiš: ‘Šta ovaj čovjek koješta piše i snijeva?’ Ali se nadam da će naši potomci, kad bilo da bilo, dati dostojnu cijenu otačastva ljubnima mislima i pismu vladičinu, na kojega se danas viče sa svake strane kako na bijelu vranu.“
Ovaj citat nije beznačajna epizoda u Njegoševoj prepisci. On pokazuje da je Njegoš bio sposoban da u Osman-paši prepozna brata i prijatelja, ali i da napravi razliku između ličnog odnosa i političkog sukoba. Drugim riječima, nije svodio čovjeka na njegovu vjeru. Upravo zato je važno čitati cjelokupnog Njegoša, a ne izdvajati stihove koji odgovaraju unaprijed postavljenoj ideološkoj tezi.
Upravo su Kilibarda i njegovi istomišljenici doprinijeli praksi da se Njegoš nasilno izvlači iz sopstvene epohe i dovodi pred sud savremenih političkih i ideoloških kategorija. To je jedno od osnovnih hermeneutičkih sagrešenja. Pisac prošlosti razumijeva se čitalačkim pohodom u prošlost – u kontekst njegove epohe, istorije, duhovnosti i kulture. Za to su potrebni obrazovanje, znanje i elementarna istorijska informisanost, a ne ideološko učitavanje.
Posebno je važno pitanje takozvane „istrage poturica“. Naime, nije Njegoš izmislio taj motiv, niti se on može posmatrati isključivo kao proizvod njegove političke ili vjerske volje. On je postojao u narodnom predanju, dok je njegova istorijska osnova i obim predmet istoriografskih rasprava. Ne postoji pouzdana dokumentarna potvrda da se odigrao jedinstven događaj u obliku u kojem je književno predstavljen u Gorskom vijencu.
Ovdje su naročito važna istraživanja njemačkog slaviste Alojza Šmausa, posebno njegova studija „Problem renegata u Gorskom vijencu“ (1952), kao i tumačenja Mila Lompara u knjizi Njegoševo pesništvo.
Šmaus je pokazao da se problem renegatstva u Njegoševom spjevu mora posmatrati u širem evropskom istorijskom i književnom kontekstu. Renegatstvo, odnosno napuštanje vjere i zajednice kojoj se prethodno pripadalo, bilo je jedno od velikih pitanja evropske istorije, naročito u vrijeme vjerskih i političkih sukoba XVI i XVII vijeka. Lompar je tu interpretativnu liniju dalje razvio, pokazujući da je problem renegatstva jedno od dubinskih idejnih središta Gorskog vijenca.
To, naravno, ne znači da književno djelo treba osloboditi kritičkog čitanja. Znači da ga treba čitati cjelovito, uvažavajući njegovu umjetničku strukturu, istorijski kontekst i složenost ideja koje nosi. Ne mogu se izjednačavati narodno predanje, istorijski događaj i njegova književna transpozicija. Isto tako, ne mogu se stavovi književnih likova bez ostatka proglašavati ličnim stavovima pisca.
Posebnu težinu ovoj polemici daje i Kilibardina sopstvena politička biografija. Početkom devedesetih bio je aktivan politički akter i učestvovao u nacionalnoj političkoj mobilizaciji, uključujući tadašnje ratne političke prilike. Kasnije je njegovo tumačenje Njegoša dobilo sasvim drugačije naglaske.
Otuda je sasvim legitimno postaviti pitanje odnosa njegovih ranijih političkih stavova i kasnijeg nastojanja da se Njegoševo djelo čita kroz prizmu odgovornosti za zločine nad muslimanima i Bošnjacima. Taj odnos zaslužuje ozbiljno dokumentarno preispitivanje, a ne naknadno pojednostavljivanje.
Jer, ako već govorimo o odgovornosti, onda je ne treba selektivno prebacivati na pisce iz XIX vijeka, dok se sopstvena politička prošlost ostavlja izvan kritičkog preispitivanja.
Njegoš nije sveta krava koju niko ne smije kritikovati, ali nije ni ideološka igračka koju svako može da oblikuje prema dnevnopolitičkim potrebama. On je jedan od najsloženijih pjesničkih i filozofskih umova naše književnosti, a Gorski vijenac djelo čije se značenje ne može iscrpiti ni u jednoj političkoj paroli.
Njegoša treba čitati, tumačiti i kritikovati. Ali ga najprije treba razumjeti, a za to su potrebni znanje, istorijska perspektiva i intelektualno poštenje, a ne ideološka presuda.
