Piše: Đorđe Matić
Podizala me ta pjesma godinama, gore na sjeveru Evrope, hrabrila i bodrila… Ali je pokazivala i mjesto odakle je došla, gdje je nastala: onaj moćni, optimistični, nepokorivi, nesalomivi grad – onaj Beograd koji je znao šarmirati sve svojom vjerom u bolje i svjetlije vrijeme i život, kao nijedan grad na svijetu.
Druga je godina druge polovice devedesetih, ljeto, kišni dan. Porta manastira u Gomirju, na Veliku Gospojinu. Prvi put sam tu na ovaj praznik, a tek drugi put kod kuće, otkad sam otišao iz Zagreba, šest godina ranije. Praznik je, veliki, ali je otužno, čak i vrijeme je sivo usred ljeta. Neki ljudi, malobrojni, stigli autobusima s registracijama raznih gradova Hrvatske, stoje pored manastira u grupama, jedan razvlači harmoniku i pjeva: „Ja sam Dalmatinac iz Knina…“ Sve je pogubljeno i izaziva nelagodu, gotovo prezir zbog propalosti i skoro rukom osjetnog gubitništva.
S druge strane, iza nove granice, kao da nitko nije došao, nema nikoga od domaćih koji su u nevremenu prešli „tamo“. Ili ako ima, ne pokazuju se, u onom, danas gotovo neshvatljivom stanju podignutog zida između dvije nove zakrvljene države. Ali nekoga ipak mora da je bilo, netko je „prošao“: na „vašaru“ se prodaju i diskovi i kazete iz Srbije, uglavnom narodnjaci, novi i stari. Nalazim i uzimam novi album Riblje čorbe, hamletovski „Ostalo je ćutanje“ i Bajagin tek izašao „Od bižuterije do ćilibara“.
Nosim ih sobom u emigraciju, da ih preslušavam bezbroj puta. Prvi je krizni album velikog benda, s nekoliko dobrih pjesama, ali loše urađen produkcijski, kao na brzinu. Drugi je još krizniji: najtalentiraniji kantautor druge polovice osamdesetih pokazuje na ploči koliko je sve propalo i tu – produkcija i aranžmani sirotinjski, atmosfera turobna i onda kad hoće biti vedra, kao i autor što je, samo jedna senzualna pjesma na b-strani podsjeća na prošlu ljepotu rukopisa, no snage i onog svijetlog poleta u većini brojeva više kao da nema. Osim u jednom, u finalu, na samom kraju albuma. Klavijature i semplirani glasovi daju samo intonaciju, a čuveni bariton odmah kreće, sigurno, s naglašenim odsječnim akcentuiranjem u stihovima:
„Pozovi me kad ti trebam ja,
u ovoj rupi između vekova,
da zajedno stignemo do sna
sami na raskrsnici svetova“.
Refren odmah zatim, bio je divan: „I daj mi znake, dovoljno jake/ daj mi snage i hrabrosti – što ne možeš niko, možeš ti!“. Himnički, otvoreno, široko, s neobičnim pauzama. U drugoj strofi, uz kotrljajući rokerski „bolero“ ritam, u pozadini potmula grmljavina moćnih distorziranih gitara, dok klavijature preko kao da imitiraju gajde, što svemu daje pentatonski, keltski, ali i naš osjećaj. Kad bend uleti u refren, pogotovo onaj ponovljeni pred kraj, gdje se i ritmički akcenti mijenjaju i sve dobiva novi zalet – kao da se mutno nebo otvara i poslije kiše dolazi svjetlost. Baš kao u stihovima treće strofe: „Ubedi me da je život lep, protiv svih pravila i zakona/ Izađi sa mnom među svet – ovo su dani visokog napona!“ Uz žestoki gitarski solo čuje se snimljen huk mase, što stvara efekat nečeg neuobičajenog za autora, osjećaj zajedničkog, velike grupe ljudi, signal o povezanosti, gdje čak i mali zbor bek-vokala pokazuje i ilustrira istu namjeru.
Podizala me ta pjesma godinama, gore na sjeveru Evrope, hrabrila i bodrila, pokazujući da je još radosti i volje za boljim ostalo u nama, u meni kao slušaču, i u samom autoru. Ali je pokazivala kroz njega i kroz pjesmu i mjesto odakle je došla, gdje je nastala: onaj moćni, optimistični, nepokorivi, nesalomivi grad – ležerni, „kulerski“ grad, koji se ne „puva“ ni u nevolji i težini, onaj Beograd koji je znao podići i impresionirati, šarmirati nas sve svojom vjerom u bolje i svjetlije vrijeme i život, kao nijedan grad na svijetu. Čak i kasnije otkriće da je pjesma rađena u čast klubu Crvena zvezda – otud i ona masovnost u njoj – nije je odbilo od mene. Čitao sam je i slušao u svom ključu, siguran da je inteligentni, osjetljivi autor „spakovao“ u nju oba sloja, i opći i osobni, za različite prilike. Za svaki novi izazov i klonuće, kolektivno i lično, kad god se treba podići iz mraka i učmalosti, kad god treba probuditi uspavanu snagu i energiju, vitalnost i vjeru, zanos i nadu.
Tri decenije kasnije, nakon što smo preturili preko glave svašta, i autor i ja, i naše zemlje, i eto, nekako se izvukli, za dlaku – on je i dalje na koncertima izvodi, tu „odu radosti“: Što ne može niko, možeš ti. Osvježenu i u međuvremenu obogaćenu slikom: u pozadini bine, na velikom video-ekranu, dok bend svira pjesmu kao poseban emotivni trenutak koncerta, ekranom prolaze ličnosti i lica, u naizgled – samo naizgled – neobičnim srastanjima: Nikola Tesla i Novak Đoković, Mihajlo Pupin i Ivana Španović, Nemanja Radulović i Angelina Topić, timovi i reprezentacije… Šampioni, duha, umjetnosti, nauke, sporta. Velike individue i nacionalni prvaci. A s njima još jedna osobina: ono što bi u mnogo drugih okolina ovđe bila samo gesta nacionalne retorike i dokazivanja, kod ove izvedbe osjećaj i poruka su suprotni – širina, nedostatak kompleksa i nesumnjiva otvorenost, slavljenje velikodušno i gospodstveno, bez udaranja u grudi, bez groženja i prijetnje drugome. Osobina je to i vrlina samog autora, čovjeka uvijek otvorenih ruku. I metafora same zemlje i kulture. Što god drugi rekli i koliko god negirali ovu posebnost. Što god ponekad i sami njeni građani govorili o njoj i o sebi.
Samo nepune dvije sedmice unazad, u one „dane visokog napona“, kako sam pjeva, Bajaga je na koncertima u Sava centru iznenada promijenio tekst refrena i potpuno ga rekontekstualizirao: „Što ne može niko – može Tri!“ – otpjevao je ta tri posljednja tona, podigavši isto toliko prstiju, uz ovacije publike. Dosad valjda svatko zna na što je mislio i što je taj broj, „3.“ – redni broj na glasačkom listiću. Broj liste koja je na izborima 25. oktobra u jednom danu promijenila zemlju Srbiju.
Misleći na glavni grad njezin i na čitavu zemlju, na ovu povijest koja nam se dogodila pred očima, neočekivano, svim strahovima i zlonamjernostima i pesimizmu unatoč, ja sam se sjetio onog gomirskog popodneva prije trideset godina, u manastirskoj porti, sjetio se one tuge, beznađa i poraženosti. Sve ono naše, opće, i sve moje, lično, i svaka točka gdje se dvoje preklapa, kao što se kod nas uvijek preklapa lično i historijsko, kao da je stalo u krug koji je u tri decenije opisala ta jedna jedina pjesma i generacijski autor.
I pomislio sam, naglo i bez svjesne nakane: „bit će i nama bolje sad. Ne može da ne bude.“
Što ne može nitko, može tri!
Izvor: P-Portal
