Piše: Vuk Bačanović
Ljubomir Filipović je, suočen s izvjesnim nepravilnostima u istorijskom razvoju Crne Gore, odnosno s krajnje neodgovornim ponašanjem pokojnih istorijskih ličnosti koje svoja nacionalna opredjeljenja nisu prethodno usaglasile s potrebama savremene crnogorske državotvorne misli, na portalu Kafe del Montenegro pristupio postupku njihovog naknadnog administrativnog usklađivanja. Kako se mrtvi, uprkos svim dostignućima savremene demokratije, još uvijek ne odazivaju na pozive nadležnih organa, Filipović je saslušanju podvrgao nekoliko modela vještačke inteligencije, među kojima i izvjesnog Kloda. Ovaj je, pokazujući nedopustiv stepen nezavisnosti u tumačenju prošlosti, propustio da ispitivaču izda traženu potvrdu o istorijskoj neosnovanosti srpskog identiteta Crnogoraca. Filipović je potom, ne gubeći povjerenje u metod, pristupio uporednoj analizi Crnogoraca i Ukrajinaca, Srba i Rusa, demografskih odnosa i međunarodne raspodjele saosjećanja, ustanovivši da svjetska javnost još nije dostigla potreban stepen razumijevanja crnogorskog nacionalnog pitanja.
Povod je nastup Dejana Šoškića, ekonomiste i predstavnika Studentske liste koja je osvojila većinu u Narodnoj skupštini Srbije i koji je podsjetio da su se crnogorski vladari iz dinastije Petrović Njegoš identifikovali kao Srbi. Pritom je Petra II pogrešno nazvao sinom Petra I, umjesto sinovcem. Greška, nesumnjivo. Ali Filipović od nje pravi otkriće ravno dešifrovanju kritskog linearnog B pisma, pa još objašnjava da su obojica bili monasi, kao da je upravo ustanovio da trudnoća nije redovna monaška poslušnost. Zatim uvodi i cardinalis nepos, da bi se genealogija Petrovića razjasnila pomoću rimokatoličkog nepotizma. Sve kako bi se izbjeglo jednostavno pitanje: jesu li Petrovići sebe nazivali Srbima?
Posebnu pažnju zaslužuje Filipovićevo službeno utvrđivanje da je Danilov zakonik „dokazano krivotvoren“, pri čemu se dokazni postupak iscrpljuje u konstataciji da se cetinjski rukopis člana 92. razlikuje od štampanog izdanja iz 1855. godine, jer u prvom nema, a u drugom ima riječi „do jedine srbske“, koje se, dakako, odnose na narodnost stanovništva tadašnje Crne Gore, dok ostatak člana garantuje pravnu zaštitu pripadnicima drugih naroda i vjeroispovijesti. Ovom revolucionarnom metodom tekstološke ekspertize svaka redaktorska intervencija stiče svojstvo falsifikata, naročito ako se pritom zanemari Danilovo pismo knezu Aleksandru Karađorđeviću iz aprila 1856, objavljeno u cetinjskim Zapisima (1937, knjiga XVII, sveska 2, str. 75–76), u kojem knjaz govori o „jednorodnom narodu srpskom“ i svojoj ljubavi „za sve Srpstvo i za sve što se srpsko zove i imenuje“. Preostaje, dakle, utvrditi ko je i kada falsifikovao i samoga knjaza Danila, budući da se pokojnik očigledno nije pridržavao naknadno propisane nacionalne terminologije. Autorova naročita zasluga sastoji se u tome što je dokazivanje krivotvorenja učinio potpuno nezavisnim od potrebe da se krivotvorenje zaista dokaže.
Vuk Bačanović: Operacija „25. decembar“ ili kako su ćaci optužili Božić da je papin špijun
Ostaje, također, neriješeno pitanje kako je takav falsifikat uopšte mogao biti podmetnut knjazu Danilu, s obzirom na to da je Zakonik 1855. štampan kao zvanično izdanje i primjenjivan u državi kojom je suveren upravljao još pet godina. Prema Filipovićevoj implicitnoj rekonstrukciji događaja, državni sekretar je, po svoj prilici, u strogoj tajnosti izvršio nacionalnu diverziju, podmetnuo knjazu pod nos krivotvoreni zakon, pustio ga u službenu upotrebu, a zatim organizovao petogodišnju zavjeru administrativnog ćutanja, kako vladar slučajno ne bi saznao šta piše u njegovom vlastitom zakonodavstvu. Čitav državni aparat morao je, razumije se, učestvovati u prikrivanju ove operacije, uključujući sudove, činovništvo i sve primjerke Zakonika, koji su imali posebnu obavezu da se pred knjazom ne otvaraju na stranici 31. Drugim riječima, od nas se očekuje da prihvatimo da je suveren Crne Gore pet godina bio jedina osoba u Crnoj Gori kojoj je sadržaj njegovog vlastitog Zakonika ostao službena tajna.
Posebno je nezgodno što član 88. istog Zakonika govori o „našem srpskom običaju“ slavljenja krsnog imena. Izgleda da je državna štamparija bila toliko prožeta zavjerom da se srpstvo proširilo i na porodične svetkovine. Danilo, po svoj prilici, nije kontrolisao ni zakonodavstvo ni običaje, već se bavio nekim potpuno drugim, trivijalnim poslovima, dok mu je cijeli državni aparat potajno srbizovao državu.
Preostaje još da se ustanovi po kojem su to propisu Srbi, bilo da žive u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini ili na Novom Zelandu, dužni da prije svakog pozivanja na istorijsku građu podnesu izjavu o odricanju od šovinizma, uvjerenje o nepostojanju asimilatorskih namjera i ovjerenu saglasnost da prošlost neće biti korišćena protiv osjećanja sadašnjosti. Govoriti o istorijskoj Crnoj Gori kao državi čiji su se vladari i cjelokupna politička i kulturna elita izričito izjašnjavali kao Srbi nije nikakav nasrtaj na pravo današnjih Crnogoraca da budu šta god žele, nego elementarno poštovanje istorijskih izvora. Kakva je to, uostalom, borba protiv nacionalnog šovinizma u kojoj Srbin mora unaprijed da se izvini što namjerava progovoriti o prošlosti vlastite zajednice, a zatim dokazivati da pozivanjem na dokument iz XIX vijeka ne priprema administrativno ukidanje nečijeg identiteta u XXI? U protivnom, ne radi se o oslobađanju istorije od nacionalizma, nego o njenom stavljanju pod starateljstvo naročite komisije za zaštitu specifičnih nacionalizama od neprijatnih činjenica.
To više nije ni nacionalizam ni antinacionalizam, nego ćacilend s arhivskom građom, svojevrsna Direkcija za naknadno usaglašavanje prošlosti, u kojoj se redaktorska razlika zavodi kao krivično djelo, običan lapsus kao epohalno istoriografsko otkriće, a saslušavanje Kloda kao naučnoistraživački postupak. Istorijskim ličnostima koje nisu blagovremeno uskladile nacionalnu pripadnost s potrebama današnjeg trenutka predviđa se posthumna humanistička prekvalifikacija, dok se dokumenti koji tome pružaju otpor upućuju na ideološku ekspertizu. Na ulazu u ustanovu, ispod državnog grba i uokvirenog certifikata o borbi protiv šovinizma, istaknuto je obavještenje: „Istorijske činjenice primamo isključivo uz potvrdu da se nikada nisu dogodile na nacionalno neprihvatljiv način.“
