Piše: Elis Bektaš
Vladimira Đukanovića, advokata, pučkog tribuna i parlamentarca, ne poznajem lično niti sam imao uvid u njegov medicinski karton, te stoga ne mogu tvrditi da je riječ o idiotu. Međutim, na osnovu tekstova i izjava koje sam Đukanović nudi javnosti, bez zazora i bez mogućnosti greške može se ustvrditi da je jezik kojim se on služi u javnom prostoru – idiotski.
Đukanović, naravno, nije usamljen u takvom mrcvarenju jezika. U bosanskohercegovačkom javnom prostoru brčkaju se kapitalci poput Rame Isaka, Zukana Heleza i Milorada Dodika. Ovaj potonji naročito je otužan slučaj jer se od nekoć visprenog političara transformisao u ljudskosti lišenu lutku još uvijek neznanog trbuhozborca. No njih trojica, ma koliko se trudili, nisu ni do koljena Vladimiru Đukanoviću u mračnom poslu silovanja mišljenja i jezika.
Ostavimo po strani Đukanovićeve političke afilijacije i pripadnosti, one su ovdje od manjeg značaja, jer bi zloćudnost kojom se on obrušava na misao i na jezik bila jednako štetna i kada bi se zakotila u nekom drugom političkom okviru.
U svom posljednjem tekstu objavljenom prije dva dana u reliquiae reliquiarum olim magni et inclyti beogradske Politike, Đukanović demonstrira velemajstorstvo u upotrebi jezika lišenog činjeničnog uporišta, dakle jezika u kom ne postoji pozitivna spona između označitelja i označenog. A takav je jezik lišen smisla, dakle – idiotski jezik.
Već u uvodnom pasusu Đukanović pokazuje da ne vlada političkom teorijom, jer lijevi liberalizam izjednačava sa radikalnom ljevicom, premda se oni supstancijalno razlikuju i po ciljevima i po metodama, do granice nepomirljivosti. Dok radikalna ljevica za svoj ideal ima anihilaciju kapitalizma, lijevi liberalizam želi da reformiše kapitalizam i prinudi ga na veću socijalnu osjetljivost.
Nakon idiotluka na samom početku teksta, Đukanović fokus premješta na svoju omiljenu metu, mladost. Još uvijek odzvanja njegova ranija izjava da su djeca, sve do punoljetstva, „vlasništvo države“. Naravno, on se poslije pravdao da je ta izjava izvučena iz konteksta, ali ne postoji kontekst u kom se život ljudskog bića može proglasiti bilo čijim, a pogotovo državni vlasništvom. Jezički idiotluk, dakle, u Đukanovićevom slučaju nije incidentan već je ontološki.
U novom tekstu Đukanović tvrdi da su društvene mreže „ubile autoritete“, a od djece „napravile monstrume koji ništa ne poštuju“. On lamentira nad smrću „tradicionalne vaspitne komponente koju bi dete trebalo da dobije od roditelja i u školi“, a potom tvrdi da je djeci „sve dopušteno, što dodatno otežava državi da na pravilan način usmeri mlade“.
Đukanović, dakle, državu vidi kao vrhnaravni autoritet, ovlašćen da oktroiše vaspitanje i da modelira antropološke kalupe. Takav stav svojstven je fašizmu, nacizmu, boljševizmu i radikalnim teokratijama, ali Đukanović na njega ima pravo. No samo posvemašnji idiot može djecu proglasiti monstrumima zato što ne poštuju autoritete.
Čitava istorija napretka čovječanstva počiva na otporu autoritetima i bez tog otpora danas ne bi postojali ni mediji ni struja ni internet ni računari, pa se Đukanović ne bi mogao obraćati javnosti svojim idiotlucima.
Etička konzistencija od njega bi zahtijevala da se, skupa sa svojim prezirom prema napretku, udalji od svijeta, poput ruskih starovjeraca ili američkih Amiša, ali Đukanović odlučuje da ostane u tom svijetu, duboko vjerujući da je upravo on, sa svojim travestijskim svjetonazorom, konačni stadij razvoja čovječanstva i da svijet mora biti oblikovan po istim formativnim vektorima po kojima je i on uzgojen.
Đukanović zahtijeva da se maloljetnicima uvedu zabrane korištenja društvenih mreža, predlažući da se starosna granica sa 15 podigne na 18 godina i pravdajući svoj zahtjev uticajem influensera na djecu i tinejdžere. Pritom Đukanović odbija da shvati da se i sam ponaša influenserski i to na veoma izopačen način, servirajući laži, ideologeme i parole umjesto činjenica.
Tako on za ubistvo Čarlija Kirka i ne trepnuvši optužuje „radikalne levičare“ premda je istraga utvrdila da osumnjičeni Tajler Džejms Robinson ne samo da nije djelovao u ime neke organizovane grupe, nego i da je odrastao u izrazito klerikalnom, konzervativnom i militantnom miljeu, odnosno da nije utvrđena apsolutno nikakva spona između njega i ljevičarskih pokreta. Takva upotreba jezika za serviranje notorne laži i poništavanje činjenica nije drugo doli – idiotsko govorenje.
Đukanović, kao izverzrani i dugogodišnji korisnik idiotskog jezika, samoga je sebe onesposobio za mišljenje, pa stoga nije sposoban da razumije veoma kompleksne i slojevite procese koji su doveli do bunta masa, a prevashodno mladih, u većem broju evropskih zemalja. Umjesto toga, on je opsesivno fiksiran na nekakvu „liberalnu radikalnu ljevicu“ koju optužuje da instrumentalizuje mlade i pretvara ih u vojnike svoje ideologije.
Stvarnost je, međutim, nešto drugačija i upravo su konzervativni i desničarski pokreti i partije oni koji instrumentalizuju mladost, prevashodno kroz navijačke grupe i razne ekstremističke i radikalne organizacije, ali Đukanović, koji je odavno u vlasti idiotskog jezika, pa samim tim i idiotskog mišljenja, to ne može i ne smije da vidi.
Za razliku od Đukanovića, koji poziva na zabrane i na isključivanje mladih iz slobodne razmjene misli, odnosno na njihovo podvrgavanje strogoj ideološkoj dresuri, ja neću pozivati na zabranu Đukanovićevog ili bilo čijeg idiotskog govora. Zabrana ne bi ništa riješila, već bi samo potisnula idiotski govor u zadimljenu i smrdljivu atmosferu minhenske pivnice.
Korisnicima idiotskog jezika treba dopustiti slobodu da lupetaju, ali istovremeno se ne treba libiti da se svuda i uvijek ka njima uperi prst i podsmješljivo da im se dovikne – idiotski govorniče! Ipak, jednu ogradu bi valjalo postaviti i spriječiti da oni koji se služe idiotskim jezikom budu plaćani društvenim novcem, odnosno da budu budžetski korisnici.
