Piše: Vuk Bačanović
Jedna od osobenosti političke biografije Mila Đukanovića jeste što se u njoj prošlost ne mijenja pod pritiskom novih saznanja, nego novih potreba, tako da isti postupak, zavisno od datuma njegovog pominjanja, može predstavljati rodoljubivi podvig, humanitarnu intervenciju ili najobičniju neprijateljsku podmetačinu. Prema najnovijem intervjuu Pobjedi, Milo je, naime, devedesetih pomagao iz čiste čovječnosti. Kome? Komšijama, naravno. Nije valjda pristojno zavirivati komšiji preko ograde dok mu pomažeš da prebrodi životne teškoće. Uostalom, zar nije krajnje neukusno od čovjeka koji vam se obrati za pomoć zahtijevati da prethodno objasni zašto mu je potrebna, čime se bavi i otkud toliko leševa u njegovom dvorištu?
Evo na primjer Radovan Karadžić. Psihijatar, pjesnik, porodičan čovjek, Crnogorac, našao se u nevolji. Milošević mu nemilosrdno zatvorio granicu, obustavio dotok potrepština, ostavio ga da pati. Šta je trebalo da uradi plemeniti gospodar Milo? Da mirno gleda kako mu dobar poznanik i zemljak propada? Da nazove i pita: „Izvinite, Radovane, a čime se Vi zapravo bavite u Bosni?“ Pa nije on Udba! Čovjeku treba pomoći, a ne gurati nos u njegove privatne stvari. Tim prije što se ni komšija Ratko Mladić nije mogao pohvaliti naročito sređenim životnim prilikama.
Zato je Milo 1997. ponosno objasnio kako je njegova vlada, kriomice od Miloševića i Momira Bulatovića, pomagala Srbe u Hercegovini i Republici Srpskoj. Postoji i snimak. Nije tada bilo vještačke inteligencije, pa se glas morao proizvoditi vlastitim glasnim žicama.
Danas saznajemo da je to bila humanitarna pomoć. I odmah sve postaje jasno. Milo nije pomagao rat, nego ljude koji su se, sasvim slučajno, ratom profesionalno bavili. Kao što humanitarac ne pita gladnog za zanimanje, tako ni Milo nije mogao znati hoće li njegov kamion završiti kod nekog čestitog domaćina u Ulogu ili u logistici VRS. Nije čovjek mogao pretresati svaki transport i provjeravati jesu li u njemu konzerve sardina ili rezervni djelovi za oklopna vozila.
A tek komšija Arkan! Njegov sin Vojin ispričao je kako su porodice Ražnatović i Đukanović zajedno ljetovale na Kraljičinoj plaži i kako je njegov otac obećavao zaštitu Milu. Međutim, kakve to veze ima? Porodično ljetovanje nije međunarodni krivični tribunal. Milo je mogao poznavati Željka, a da ga nikada ne upita šta radi kad završi sa godišnjim odmorom. Ljudi na plaži razgovaraju o temperaturi mora, brancinima i salatama od hobotnice, a ne tamo o nekoj komandnoj odgovornosti za najteže ratne zločine u Bijeljini.
Poznanstvo, razumije se, samo po sebi nije dokaz da je čovjek bio upućen u biografske mrlje svojih poznanika. Važni državni poslovi svakako su bitniji od bavljenja takvim tricama i kučinama. A ako je već tako, zbog čega bi bilo nepristojno poslati telegram saučešća Miloševićevoj porodici? Tu Đukanovićeva filozofija međuljudskih odnosa dostiže visine na kojima se etika konačno oslobađa dosadne obaveze da ima ikakve veze sa istorijom. Milo je, objašnjava, Slobodana dugo poznavao, a ovaj je, što je naročito važno, umro prije izricanja presude u Hagu. Dakle, istorija nije ono što se dogodilo i što je dokumentovano, nego isključivo ono što je sud stigao da ovjeri prije nego što je optuženi izdahnuo. Prema toj uzvišenoj moralno-pravnoj doktrini koja se može primjenjivati samo u slučaju Mila, a ne bilo koga drugoga, naš plemeniti humanista mogao je, bez najmanje griže savjesti, objaviti i dirljiv in memoriam Pavlu Đurišiću, s obzirom da sticajem istorijskih okolnosti, nikada nije pravosnažno osuđen.
Međutim, vrhunac Đukanovićeve intelektualne autobiografije nastupa kada u svoju korist za svjedoka pozove Dobricu Ćosića: ovaj je, veli, objasnio da je laž srpski nacionalni interes. Sitna neprilika: Ćosić to nikada nije rekao. Čuveni citat je falsifikat, sklepana prerada riječi književnog lika iz Deoba i uopšte se ne odnosi isključivo na Srbe. Ali Đukanovićeva erudicija očigledno funkcioniše po istoj matrici kao njegovo pamćenje: svaka politička transformacija donosi novi prečišćeni tekst.
Prihvatimo ipak, makar eksperimentalno, Milovog izmišljenog Ćosića. Ako je laž srpski nacionalni interes, a Milo je 1997. bio Srbin i javno se hvalio da je pomagao Republiku Srpsku, znači li to da je lagao iz patriotske dužnosti? Ako jeste, nije pomagao. Ako nije pomagao, danas govori istinu. Ali kako znati da današnji Milo govori istinu kada objašnjava šta je onaj tadašnji radio, ako je tadašnji, kao savjestan Srbin, mogao lagati čak i o tome da laže? Tako dolazimo do veličanstvenog zaključka: jedini pouzdan svjedok Milove istine jeste Milo, a jedini ovlašteni tumač Milovih laži, nažalost, opet Milo. Preostaje samo da se konačno utvrdi kojeg od njih dvojice treba saslušati.
