Piše: Ranko Rajković
Postoje gradovi kojima su sopstvene istorije i kulture prepunile kalendare interesantnim događajima i ličnostima, usponima i posrnućima, sjajem i bijedom preživljavanja. Iz takvih mjesta bez vidnog napora mogu se emitovati emisije tipa “Dogodilo se na današnji datum” a da im godinama i godinama ne zafali ni materijala, ni izvještaja, ni imena, ni podsjećanja na iskušenja kroz koja je mjesto prolazilo. U tim malim univerzumima vrijeme i ljudi su ostavili neizbrisive tragove na osnovu kojih je moguće rekonstruisati svakodnevne živote. Nema potpunijeg svjedočanstva o trajanju od slika svakodnevnog života.
Ukoliko već nabrojanom dodamo i činjenicu da jedno od takvih mjesta čuva 60% kulturnog blaga svoje države postaje vam jasno zbog čega je vrlo važno pratiti sve vijesti koje dolaze iz te sredine.
Lako ćete se dosjetiti da prethodni pasus aludira na grad Kotor u kome se nalazi 650 nepokretnih spomenika kulture sa više od 100.000 artefakata. Kotor dakle posjeduje tri puta veći fond pokretnih kulturnih dobara od ostatka Crne Gore.
Kotor je od nastanka privlačio graditelje i arhitekte, zanatlije i nadničare, pustolove i putopisce, istraživače i trgovce, umjetnike, naučnike, ljekare, apotekare. U njegovim palatama i crkvama, na brojnim trgovima, stepeništima i po škuribandama u antičko doba su se oglašavali rapsodi, u srednjem vijeku trubaduri, kasnije pisci i hroničari a u novije doba horovi i klape koje muzikom slave ljubav, fešte i život na moru. Iza Kotorskih bedema smještene su radnje ne malog broja književnih djela.
Zahvaljujući Snežani mojoj drugarici sa studija koja je radila kao izuzetno predan i kreativan istraživač u Kotorskom arhivu još prije 30 godina sam se donekle upoznao sa bogatom baštinom grada Kotora. S vremena na vrijeme sam uspijevao da uz njenu pomoć iz arhivskih materijala u Kotoru iščeprkam ponešto intrigantno i zgodno, kako za moju profesiju tako i za moje hobije.
Jednom sam naišao na podatak iz srednjeg vijeka koji svjedoči da je za otvaranje apoteke u Kotoru bilo nužno, u po dana i u po noći obezbijediti oko 450 različitih ljekova. To nije bila preporuka već uslov za izdavanje dozvole za apotekarski rad. Ko je spreman da navede medicinsku i farmaceutsku instituciju koja tokom 24 sata u današnje vrijeme raspolaže sa 450 različitih ljekova.
U Kotorskom arhivu sam našao dragocjene zapise o meteorologiji i astronomiji koji se mogu predstaviti kao pionirski začeci tih nauka na tlu današnje države Crne Gore.
Ove godine se pod sloganom Vijek vizije obilježava i stogodišnjica prvog turističkog društva u Kotoru što moramo priznati grad ne čini konkurentnim ostalim gradovima na Jadranu gdje se sa turizmom počelo mnogo ranije. Opatija je još 1844. godine imala hotel “Kvarner”. Ostrvo Hvar bilježi početak turizma par decenija poslije Opatije a Dubrovnik i Poreč nekoliko decenija poslije Hvara. Kotor kasni za Dubrovnikom nekoliko decenija.
Opasan zidinama i smješten na kraj zaliva, Kotor je na određeni način bio hermetičan grad, udaljen od plovnih puteva, bez uređenih kupališta, skučen prostorom za izgradnju hotela i odmarališta. Vrata starog grada Kotora zatvarana su u sumrak a otvarala se u zoru. To je štitilo Kotor od iznenadnih napada spolja, omogućavalo mu kontrolu stanovništva unutra, redovnu naplatu taksi i poreza, lako uvođenje karantina u doba epidemija.
O ovom poslednjem rečito govori izložba “Kuga u Kotoru/ između mora i molitve” koja je prošle nedjelje otvorena u crkvi Svetog Pavla u Kotorskom starom gradu. Tema izložbe je pojava kuge u Kotoru. Ono što zapada za oku posjetiocu izložbe i vrijedno je prepričavanja predstavlja vremenski period kada se grad Kotor zbog kuge sveo na samo 17 stanovnika. Čovjek je bio nemoćan pred naletima crne smrti ili crvene smrti kako se tada nazivala kuga od koje se masovno umiralo. Kuga u Kotoru i ljudi koji uz molitve preživljavaju unutar zidina neodoljivo podsjeća na književna djela u kojima je pisano o kugi.
U prvom redu to je pripovjetka Edgar Alan Poa “Maska crvene smrti” koja opisuje bezuspješan pokušaj bogatog i bezosjećajnog vladara, princa Prospera, da u dobro izolovanom i sa svim potrepštinama opremljenom dvorcu, sačuva sebe i svoje prijatelje od kuge koja hara njegovom zemljom. Nije uspio. Kuga ga je posjetila u ponoć kad je organizovao maskenbal za svoje raskalašne i bludne goste. Nosila je crvenu masku.
U gimnazijskim danima čitao sam “Kugu” Albera Kamija koja govori o izbijanju kuge u Alžirskom gradu Oranu.
Mnogo kasnije do ruku mi je došao roman Danijela Defoa “Godina kuge” u kome se dokumentarističkim stilom pripovijeda o izbijanju i napredovanju kuge u Londonskim kvartovima 1665. godine.
I u jednoj i u drugoj knjizi upečatljivi su pasusi o uginulim pacovima po gradskim ulicama što je prvi znak prisustva kuge. Slika mrtvih pacova me progonila kao ondašnjeg čitaoca. I danas mi izroni iz podsvijesti kad god ugledam velikog pacova kako protrčava u blizini gradskih kontejnera i smetlišta na kojima se bacaju otpaci hrane iz picerija, buregdžinica, ćevabdžinica, restorana.
Nikada nijesam shvatio zašto Bokelji vole da upotrebljavaju riječ pantagana koja označava crnog pacova, prenosioca kuge. Pantagana je glodar koji nagovještava bolesti. Pantagana je karika u lancu kuge jer prenosi bakterije koje poslije uginuća svog domaćina, to jest pacova mogu preći na čovjeka. Čemu vodi popularisanje prenosioca klica koje su izazivale epidemije i pomore stanovništva na prostoru Boke.
Čini mi se da Bokelji izgovaraju riječ pantagana skoro pa sa simpatijama čak i kada je koriste u prenesenom značenju da označe lukavu i podmuklu osobu. Imam osjećaj da je doživljavaju kao neku svoju specifičnu, pohvale dostojnu, jezičku osobenost zbog čega je često i koriste. Moguće da je dio ovdašnjeg stanovništva Boke odavno zahvatila epidemija verbalnog snobizma. Možda je pantagana samo jedna u nizu jezičkih različitosti na kojima se insistira zbog odvajanja svoga govora od govora doseljenika iz krševitog, katunskog zaleđa Boke.
Moguće da sadašnji žitelji drevnih gradova u Bokokotorskom zalivu nijesu dovoljno upoznati s teškim epidemija koje su desetkovale stanovništvo gradova kada su njime upravljali knezovi, rektori, providuri. Ne možete ni zamisliti što bi u tom vremenu značilo kada bi neki građanin u govoru olako koristio i ponavljao riječ pantagana pa pantagana pa pantagana.
Ako bi se jednog februara ili marta na Kotorskom zimskom karnevalu prekršila tradicija pa umjesto spaljivanja lutke sa ljudskim likom prešlo na spaljivanje lutke sa likom životinje, što mislite, koja bi životinja to bila. Bez ikakve sumnje to bi bila pantagana. Pacovi su krivci za najveće nedaće koje su zadesile istorijski grad.
Izložba o kugi u Kotoru ne samo da je svojom multimedijalnom postavkom dočarala dramatičan život Kotora u doba kuge već je napisala i savršenu optužnicu protiv pantagane.
Osim toga Kotor se smatra gradom mačaka što ga čini privlačnim i za turiste koji vole mačke i drže ih kao kućne ljubimce. S razlogom vjerujem da se Kotorske mačke plaše od debelih i skičećih kotorskih pantagana to jest štakora. Dodatni razlog da se riječ pantagana prorijedi u jeziku Kotorana.
