Ovih dana, svako dovođenje u vezu srpskog imena ili srpskog pridjeva sa bilo kojom temom iz Crne Gore, u dijelu javnog prostora se karakteriše kao napad na crnogorski identitet ili njegovo prisvajanje od strane države Srbije. Međutim, srpski identitet i istorija Crne Gore su toliko detaljno prožeti, da je sasvim jasno kako biti Srbin u Crnoj Gori, i osjećati državu Crnu Goru kao srpsku (državu, dakle, u kojoj žive i Srbi i koju su, pored drugih, gradili i Srbi) jednako je legitimno i potpuno ravnopravno sa onim – biti Crnogorac.
Piše: Oliver Janković
Raspadom velikog srpskog carstva Dušana Nemanjića, vlast u Zeti preuzima dinastija Balšića. Po svjedočenju samih Balšića oni svoje porijeklo dovode u vezu sa Nemanjićima. Balša Drugi Balšić iz Skadra, u povelji Dubrovčanima od 27.1.1385. između ostaloga piše ( izvori za ovaj citat: Franc Miklošič ”Monumenta Srebika”, Beč 1858 i Božidar Šekularac ”Dukljansko-zetske povelje” 1987): ”… molitvama i moljenjima svetih mojih praroditelja Simeona Nemanje, prvoga mirotočca srpskoga i svetitelja Save…”. Ovo je sasvim u skladu sa činjenicama da su se Balšići kao srednjovjekovna vlastela upravo razvili pri nemanjićkom dvoru, kao i da su u drugoj polovini svoje vladarske epohe Zetom vladali u sadejstvu sa vladarskom kućom Lazarevića (Jelena, kći Lazara Hrebeljanovića i udovica Đurađa Drugog Balšića vladaće Zetom početkom 15. vijeka, a njen sin Balša Treći će se upokojiti u Beogradu kod svog ujaka, i tamo će biti sahranjen 1421. prepustivši vlast nad Zetom istom tom ujaku Stefanu Lazareviću). Ovo su sasvim dovoljni i jasni razlozi da Balšiće vidimo kao dinastiju iste etničke pripadnosti sa onom koju su imali Nemanjići i Lazarevići. Ako tome dodamo njihovu posvećenost Crkvi i crkvenoj organizaciji koju je osnovao Sveti Sava Nemanjić, a koja je u njihovo vrijeme sastavni dio još neokrnjene Pećke patrijaršije – onda nam je njihov srpski identitet nesporan. (Recimo, manastir Praskvica ”duša Paštrovića” kod Budve, podignut je ili obnovljen od strane Balšića, kao jedna od bogomolja Zetske mitropolije, odnosno Pećke patrijaršije.)
A kada smo kod pomenute Mitropolije, to bi mogla da bude najinteresantnija tema srpskog identiteta Zete (buduće CG) iz ovog 14. vijeka. Naime, jedna od najvećih identitetskih prepoznatljivosti Crne Gore je njena pravoslavna mitropolija, sa sjedištem na Cetinju. Oko njenog kanonskog-pravnog statusa u 18. i 19. vijeku se nameću neke (po meni sasvim suvišne i štetne, uglavnom dominantno nekompetentne) ideološke rasprave. Ono što je izvan svakog spora je činjenica da je istu osnovao Sveti Sava u 13. vijeku, kao jednu od eparhija (episkopija) tadašnje Žičke arhiepiskopije. Ubrzo je Žička arhiepiskopija promijenila svoje sjedište i ime, i postala Pećka, ali je Zetska episkopija i dalje ostala njen sastavni dio, eparhija pokraj mora, u Zeti, sa sjedištem u manastiru Prevlaka, kod Tivta. Kada je i zašto je ona uzdignuta na rang mitropolije? Rang koji ima do danas, i kojim se ponose svi pravoslavni Crnogorci.
Upravo 1346.g. na Cvijeti, onda kada je Pećka arhiepiskopija uzdignuta na rang patrijaršije, tada je i zato je dotadašnja zetska svetosavska eparhija uzdignuta u rang mitropolije, koji ima do danas. To znači da je porijeklo crnogorske mitropolije, u organizacionom i istorijskom smislu, isključivo nemanjićko i svetosavsko. Njeno sjedište će kasnije biti pomjerano, tokom 15. vijeka i ratnih okolnosti mletačko-otomanske borbe oko prevlasti u ovom prostoru. Ono će se pomjerati sa Prevlake prema Budvi i Skadarskom jezeru, sve dok ne dođe na Obod i Cetinje, i čitavo to vrijeme, ta će mitropolija biti sastavni dio srpske patrijaršije.
Uzdizanjem u rang mitropolije, dotadašnje zetske episkopije, htjelo se naglasiti koliki je misionarski značaj te eparhije (na granici sa zapadnim, rimokatoličkim svijetom), ali i činjenica da ona živi i postoji u jednoj državnoj oblasti Zete, koja je i u vrijeme najjače nemanjićke države, unutar nje, imala svoju političku autonomiju. Eto to bi bio još jedan dokaz da se srpski narodni i duhovni identitet Zete (Crne Gore) ne isključuje sa zetskom državnom i duhovnom posebnošću i istaknutošću.
Ovo je mali podsjetnik, priručnog karaktera, za sve one neupućene, kojima se medijski i propagandno nameće mišljenje da je srpsko ime u Crnu Goru uvedeno odnekud sa strane, i da je današnji pomen srpskog naroda, srpske kulture u Crnoj Gori, iskaz uperen protiv države. Nasuprot tome, istorijski izvori jasno svjedoče da utemeljenje srpskog narodnog identiteta u samoj Crnoj Gori, potiče makar iz 11. vijeka i da je ono savremenik nastanka i razvoja crnogorske države, još od njenih srednjovjekovnih dukljanskih početaka.
