Piše: Gojko Čelebić
Šta s knjigom?
Potencijal jedne nacije mjeri se idejama. Nosioci ideja su autori. Ne izigravanje autorstva. Samo njegova minornost – autor.
Kultura CG počiva na knjizi i pismu – pola.
Sve ostalo – druga pola.
Samo, ta baza se krije u kompletnom građanstvu (ne samo u institucijama, svaka njima čast). Javno privatno partnerstvo (JPP) zakon treba da stavi u istu ravan s institucijama.
Korijeni teksta i pisma, pušteni i razgranati u doba kriza, kad je naš narod podnio ono nepodnošljivo, tako su žilavi da ih neće pomjeriti ni AI. Ni to što je tekstualnost, zapala, danas, u bijedu. Prometejsko načelo u Crnogoraca je progovorilo uglavnom mačem i perom, ostalo su ingredijencije.
Danas – kao da se bježi od onoga što Španci zovu Patrimonio de palabra (baština riječi). Dosad je praksa uglavnom potcijenila autorstvo i autora van institucija.
– Ali, kuda bježati od knjige i zašto?
Da se para koju narod plaća za zaštitu svoga pisma otima knjizi, ili redukuje na konkurs s mrvicama, i sipa u kreativne industrije i zanate (kreativne industrije su drugi vladini resori: turizam, ekonomiju, vodoprivredu, agrar) …? Ne bi trebalo.
Najprije treba podmiriti trajne vrijednosti. Kreativne industrije su u EU relativno nova praksa. Višak kapitala. Ali, stižu tek pošto su riješeni problemi u vezi sa trajnim vrijednostima.
Gojko Čelebić: Književnost i pismenost CG čeka novi zakon o kulturi (1)
Jedan prijatelj mi je kazao: mi smo, neka me blagi Bog sakloni ove stravične hereze, kaže, i metne je u usta nekome drugome, malkice lijeni u svemu osim na maču i peru. Volimo samo ono što mislimo da poznajemo – ali, da uložimo napor u pravcu nepoznatog: not, not.
Ova blažena lijenost ne koristi zakonu o kulturi, može samo da troši novce, izigravanjem autorstva, supliranjem tuđih rešenja, rezolucijama prepisanim s interneta, Kopi-pejstovima, umjesto konkretnog djela i autora od krvi i mesa. Autorstvo ne leži samo u institucijama, nego jednako u građanstvu.
Mjerljivost
Baš zato što je mala kultura lakše mjerljiva, pada u oči manjak učinka u posljednjih četvrt stoljeća (odsustvo novih ideja: pad rezultata); i drugo, bode oči pad respekta prema autoru kao nosiocu i garantu ideja.
Antinjegoševsko raspoloženje 2000-2025., o kom se toliko pričalo i priča, mala vječnost, ne može se poreći; institucije su ga ili prešutale, ili generisale u zebnji od tzv. političke korektnosti. Kod onih koji promovišu kreativne industrije, iz pozicije svog bogatstva i kulturnog kapitala, Njemaca, Francuza, Engleza, za resurs tog ranga animira se međutim čitava nacija.
Najprije se riješi šekspirovski, geteovski resurs. I to uz jednaki respekt prema JPP (javno privatno partnerstvo u svim ulaganjima). Kreativne industrije dođu tek u razmatranje kako unaprijediti višak kapitala.
Tek onda slijedi pitanje kud s viškom kapitala. Svirati po notama drugih tamo gdje ne treba (u komparativnoj zoni enormnog zapadnog kulturnog kapitala s kojim se niko na svijetu ne može mjeriti), a ne tamo gdje se možemo mjeriti – na svom terenu?
Kriza ideja vodi nizbrdo, i ničega prividno kretanje uzbrdo, ni aljkave i amaterske politike, ni jalovih institucija, ni dezrespekt prema autoru, garantu ideja ne može zaustaviti krizu. U EU institucije nisu kreativno privilegovane. JPP ima tamo istu šansu.
Tu i jeste kvaka – široka društva raspolažu sa neiscrpnim rezervoarom konsenzusa, ostvaruju ga kroz procese, te mu i kriza dođe kao prirodan proces (savremena Francuska, ne treba gledati dalje!) i faktor konsenzusa, dočim društva nerastegljiva, izmučena krizama ideja, lišena navike da konsenzus čine i poštuju, eksperimentišu uprazno.
Trajne vrijednosti
Zabava?
Kreativne industrije?
Neko će reći sve je to kultura; jeste, sve je kultura, pa i lelujanje travke na vjetru u očima zaljubljenog para, samo država nije odgovorna za lelujanje travki na vjetru, već za poštovanje i zaštitu akta koji leži u njenim temeljima – autorstva, ideje.
Da, ideja je akt. Elokvencija je akt.
Države su odgovorne za trajne vrijednosti – zarađivao sam hljeb u Francuskoj, pet godina svakog ljeta, dok sam studirao na Karlovom univerzitetu, mogu recimo Francusku navesti – nikako za tancovanje na mjesečini reflektora, nikako za pojanje serenada.
Šapuće građanin, NVO, društvance na mjesečini, iz svoga džepa, ali država finansira samo vrijednosti trajnije od razdraganosti.
Država koja finansira zabavu širi, praktično, barem tako se smatra u zapadnjačkom krugu, korupciju svog građanstva. Vlada nije obavezna da građaninu plaća zabavu. Država je obavezna da građanina štiti, edukuje i liječi. Tu se iscrpljuje njen dug, i sve novce, koje trpa u špag estradnim zvijezdama, u stvari, odvaja od temelja svoje kulture – od pisma i knjige.
Estrada zarađuje za sebe dovoljno. Vlada koja plaća zabavu zapravo se zabavlja. Tako se misli u većini zemalja EU čiju praksu manje ili više znam.
Pismenost
Jaču polovinu crnogorske kulture čini pismo i knjiga. Ne stoga što je pismenost nekome ćef – u Nizozemskoj, na primjer, 50% kulture čini slikarstvo i video, u Brazilu muzika i ples, u Japanu kult zakona o ponašanju, nepisani kako pisani, u Americi film, u Češkoj teatar sa svojim derivatima – već stoga što je Bog dragi htio, da se na ovom kršu, Cetinje, okolina i šire, riječ primi i prione više i žilavije nego drugdje i postane oružje jače od čelika.
Crnogorsku književnost su stvorili crnogorski pisci, autori. Privatne ličnosti, ljudi od krvi i mesa. Jača polovina, ne zamjerite, živeći životom paćenika, glad, žeđ, robije… Najzad, toliki su pali na bojnom polju s Njegoševim stihom na usnama.
Danas je u krizi. Nema knjige. Nema knjižare. Nema državnog otkupa (vlada u susjedstvu otkupljuje knjigu četiri puta godišnje). Ne treba potcjenjivati šansu za JPP u zakonu.
Potcijeniš, dezrespektuješ autora, gurnuo si knjižnu i književnu kulture – 50% akumulacije kulturnog kapitala CG – u zapećak. Ima ko će uletjeti umjesto nje, derivati knjige i pisma, samo ova operacija neće riješiti problem.
Niko nije protiv zanata i vještina, turizma i ekonomije, daleko bilo, samo, malo kritičkog mišljenja nije naodmet.
Preusmjeravati novac iz temelja onoga što jesi, iz pisma, finansirati zabavu, estradu, prešutati diskurzivnu tradiciju Petrovića (kao što je prešutana Njegoševa dvjestagodišnjica, na primjer), na kojoj, uz tradiciju ranih i poznih Bokelja, CG počiva, kao što brod počiva na vodi – finansirati provod, folklor, razdraganost a ignorisati 50% vlastitog bića, za državni interes je prilično dezrespektabilno, a za zdravi razum možda neukusno.
Novi zakon o kulturi, skromno moje mišljenje, bilo bi fino da bude malo pošteniji od normi i prakse 2000-2025. godine, i ne zaobiđe ono što zakonodavstvo EU respektuje – JPP.
Ohrabriti međusobnom odgovornošću kreativni potencijal građanstva cjelini, na to mislim.
