Piše: Nebojša Popović
Crnogorski biznismen Baća Radović iznio je prije neki dan predlog da se modernizacija aerodroma Crne Gore povjeri grupi od 7-8 domaćih biznismena koji su stekli značajan kapital. U tom kontekstu pomenuo je i vlasnika kompanije Voli, Dragana Bokana.
Predlog je uistinu zanimljiv. Da je sreće, bilo bi prirodno da se razvoj zemlje prepusti lokalnim preduzetnicima koji bi razumljivo trebalo da imaju izraženiji patriotski osjećaj prema državi iz koje su potekli. No, višedecenijsko iskustvo je nažalost građane Crne Gore uvjerilo da domaći preduzetnici obično nisu tako poželjne gazde u poređenju sa stranim investitorima.
Dapače, domaći biznismeni koji raspolažu sa “ozbiljnim kapitalom” – kako se izrazio Radović- taj kapital su stekli dobrim dijelom držeći svoje zaposlene decenijama na minimalcu. Programi Evropa sad 1 i Evropa Sad 2 su ubjedljivo pokazali da je itekako bilo prostora da crnogorski radnik znatno ranije dobije mogućnost za dostojanstveniji život – ali onima koji su u međuvremenu sticali taj “ozbiljan kapital” to nije bilo ni na kraj pameti.
Takođe, poznato je da crnogorski biznismeni vole da se takmiče između sebe – ko će bolje i ko će više – neko bi rekao nauštrb sirotinje. Ako je ta osionost toliko vidljiva u malenoj Crnoj Gori, imamo li se pravo iole čuditi galeriji biznismena najmoćnijih država koji u želji da vladaju svijetom dobrano gube kompas, kada to nije moguće držati u granicama normalnosti čak ni u CG.
U kontekstu najave programa “Euro model” koji bi trebalo da značajno podigne zarade onih sa najmanjim primanjima, koji uzgred, čine oko 50% zaposlenih u zemlji, i time po prvi put osjetnije ispegla nejednakost u društvu, držanje vodećih crnogorskih biznismena je još zanimljivije.
Nebojša Popović: Usluga Andriji Mandiću i političko sljepilo rukovodstva Bošnjačke stranke
Oni naime danas protestuju i najavljuju povećanje marži svojih proizvoda i usluga. Milutin Đuranović, predsjednik Odbora udruženja poljoprivrede i prehrambene industrije pri Privrednoj komoti CG, odmah je najavio da će za povećanje plata zaposlenih račun ispostaviti građanima. Onim istim građanima koji prehrambene proizvode već sada kupuju višestruko skuplje nego u državama EU.
Cilj je valjda i dalje isti – da se “ozbiljan kapital” i dalje gomila istim patriotskim tempom.
Zaista je interesantno da nikom od tih biznismena nisu smetale plate od 300 evra za vrijeme višedecenijske vlasti Mila Đukanovića. Niko od njih tada nije bilo glasan po pitanju reformi u privredi ili pokazao empatiju prema svojim zaposlenima i sugrađanima na račun kojih su stekli svoje enormno bogatstvo…
Utoliko je Euro model koji je Milojko Spajić najavio, po svoj prilici u koordinaciji sa evropskim partnerima (jer bi zaista bilo neprimjereno da u EU uđe zemlja u kojoj većina građana prima platu ispod hiljadu evra), u ovom trenutku veoma potreban, naročito u kontekstu globalne energetske krize i poskupljenja hrane. Veoma potreban, ali nije dovoljan.
Jer to je samo jedna strana jednačine. Druga se ogleda u alavosti trgovačkog, telekomunikacijskog i građevinskog kartela u Crnoj Gori kojima se negdje mora podvući granica. U protivnom, svaka reforma imaće samo kratkoročan i trenutan uticaj na blagostanje građana Crne Gore.
