Razgovarala: Vojislava Crnjanski Spasojević
Prevod: Đorđe Trišović
Karl-Markus Gaus jedan je od najpoznatijih i najnagrađivanijih austrijskih i uopšte pisaca nemačkog govornog područja, putopisac, esejist i glavni urednik književnog časopisa “Literatura i kritika”. Član je Nemačke akademije za jezik i poeziju i žirija za dodelu međunarodne nagrade “Aleksandar Tišma”. Nedavno je u Akademskoj knjizi objavljena zbirka njegove kratke proze Brod od kamena, a domaćoj čitalačkoj publici poznat je po knjigama U muzeju odbačene budućnosti i Avanturističko putovanje kroz moju sobu, ali i po tome što je otvorio beogradski Sajam knjiga 2017. Mada živi u Salcburgu, Gaus je fokusiran i na naše područje, naročito Vojvodinu. Potomak je Podunavskih Švaba – otac je rođen u Bačkoj Palanci, a majka u Futogu, odakle su se iselili posle Drugog svetskog rata.
O svom prvom susretu sa pradomovinom piše u Muzeju odbačene budućnosti, dok je Brod od kamena zbirka putopisnih minijatura jednog pešaka i posmatrača, u kojima pominje Davida Albaharija, Lasla Vegela i Novi Sad, bečkog vajara Andreasa Urtajla poreklom iz Sombora, ali i Šibenik, u ratu poginulog sarajevskog pisca i radijskog novinara Karima Zaimovića, te nobelovku Vislavu Šimborsku i lepotu ružnih gradova…
“VREME”: Brod od kamena, kako ste sami rekli, zauzima posebno mesto u vašem stvaralaštvu. Zašto?
Upravo zato što su to minijature, a ne opsežne priče koje sežu duboko u prošlost, ili reportaže kojima odajem počast čitavom regionu ili određenom evropskom kulturnom pejzažu. To su impresionistička, a ponekad i filozofska zapažanja, pogledi na evropski svet. Osim toga, u većini ovih minijatura prizivam intenzivne trenutke sreće ili trenutke iz kojih en miniature proveje velika istorija.
Naslov knjige je simboličan i ima veze s putovanjem u Albaniju. Šta on zapravo znači?
Brod od kamena je hotel usred albanskog zaleđa, a ne na obali. Podigla ga je jedna porodica u znak sećanja na sinove koji su se utopili na putu do Italije. No, hotel nikada nije primio goste. Drugim rečima, on je spomenik propasti, ali i metafora nade u
bolji život, često pogažene, nikad napuštene. Posredi je konkretan objekat koji je u mojim očima bezmalo postao simbol našeg života.
Jedna od minijatura posvećena je susretu s Laslom Vegelom. Zašto je ovaj pisac važan za Vas?
Vegel je za mene pisac evropskog značaja, koji s periferne pozicije slika portret regiona kojem se ne poklanja posebna pažnja u svetskim razmerama, baveći se pritom univerzalnim pitanjima. On ne pokazuje samo kako je Novi Sad nastao i kako se razvijao, ne samo kako se Vojvodina razvijala od Habzburškog carstva do Titove Jugoslavije: on pre svega pokazuje da je Vojvodina laboratorija u kojoj se ispituje kako se može razviti suživot različitih etničkih grupa, jezičkih zajednica, vera, kako on može uspeti i kako se može uništiti.
Da li se Novi Sad i uopšte Vojvodina menjaju sa svakom vašom novom posetom?
U Novom Sadu prilikom svake posete otkrijem nešto novo, u mom slučaju to su često vrlo male stvari u koje polažem velike nade. Primera radi, prošli put sam pozvan u jedan restoran (“Veliki”) u kom se ne samo može odlično jesti, već se, uz hranu i piće, čak može postati pametniji. Naime, u jelovniku je navedeno i predstavljeno ukupno 26 nacionalnosti, koje su svoj DNK ugradile u genetski kod Vojvodine i mogu se probati njihova tipična jela. Za mene je pravi magični trenutak bio kada sam s izdavačicom Borom Babić, mojom prevoditeljkom Eminom Peruničić, Laslom Vegelom, filozofom Draganom Proleom i mnogim drugim ljudima koji su prethodno prisustvovali predstavljanju moje prethodne knjige, sedeo u “Velikom”, mestu u kojem je magično bilo prisutno ono što i Evropa može biti. Ili šta bi trebalo da bude.
Profesor i književni esejista Novica Milić za NIN: Promaši bolje
U knjizi spominjete Davida Albaharija, zatim vašeg dedu koji sedi na stolici u stanu u Salcburgu i nostalgično gleda u pravcu Bačke, a naposletku i Sombor i vajara Andreasa Urtajla. Šta znače te crtice i šta ih povezuje?
To su sve sami trenuci čežnje. David Albahari koji je bio veliki umetnik i živeo u dalekoj Kanadi. Tata, koji je u Nemačkoj tužno gledao u prozor ne prestajući da sanja o Fruškoj gori. Andreas Urtajl koji je kao vrlo mlad izbeglica iz redova Podunavskih Švaba došao u Beč, priključio se najmodernijoj struji u vajarstvu i umro tako mlad …
Poznavali ste i Aleksandra Tišmu, a sada ste član žirija za nagradu koja nosi njegovo ime. Kako ga pamtite? Koji je njegov značaj za Srbiju, a kakav za Evropu?
Tišmu sam jedva poznavao. Jednom prilikom je gostovao u “Literaturhausu” u Salcburgu, nije se osećao dobro, morali smo da pozovemo lekara. No, kada su njegovi romani i dnevnici objavljeni na nemačkom pre dvadeset i više godina, o bezmalo svima njima sam govorio za velike novine. Naravno da je izvanredan pisac. Bilo bi ispravno i na mestu da je dobio Nobelovu nagradu, no, Nobelov komitet, podjednako poznat po dobrim i lošim iznenađenjima, upadljivo zaobilazi Balkan. Velika je sramota to što je Ivo Andrić i dalje jedini dobitnik Nobelove nagrade za književnosti Rumunije, Bugarske, Makedonije, Srbije, Slovenije i Hrvatske.
U knjigama, pa i Brodu od kamena, uglavnom beležite priče o manje poznatim istorijskim pojedinostima, često iz malih mesta. Zašto?
Zato što ne želim samom sebi da se popnem na glavu pišući kao 1432. autor o Parizu ili prvom sletanju na Mesec. A i zato što sam uveren da je periferija ono mesto na kojem tajne centra izlaze na videlo, i to u sudbinama tobož beznačajnih ljudi i u stvarima koje nisu toliko raskošne da bi završile u muzeju.
Mnogi od tih gradova koje posećujete i o kojima pišete ranije su bili deo Austrougarske monarhije. Evropska unija zamenila je veliko carstvo kakvo je bila ta dvojna monarhija. Da li danas svedočimo propasti EU ili samo transformaciji?
Habzburška monarhija, jugoslovensko kraljevstvo s brojnim narodima i narodnostima, jednom će pokušaj da se ljudi različitog porekla mirno okupe pod jednim krovom sigurno uspeti! No, nije lako toliko zemalja s toliko različitih tradicija navesti da zajednički delaju. Ja sam pristalica raznolikosti i volim što u Evropi postoji toliko mnogo jezika, osobenosti, razlika – ali ne smemo ni tek tako preći preko toga da se oni zasnivaju na nečem što im je zajedničko, što ih povezuje! Drugim rečima, nije nikakav odvažan pokušaj, niti nekakva senzacija to što je nastala Evropska unija; štaviše, čudno je to što je toliko dugo nije bilo!
Kako danas vidite Evropu?
Osnovne teškoće u izgradnji Evrope danas potiču od ogromnih materijalnih razlika između različitih zemalja (kao i unutar njih samih); zatim od pokušaja “biznis-Evropljana” da se kao jedina evropska vrednost uvažava dodatna ekonomska vrednost; i od glupog i sirovog otpora nacionalista u svim zemaljama, koji zapravo ne veruju toliko u dostojanstvo nacije, koliko u to da je ljude najlakše pridobiti za sebe pomoću nacionalističkog patosa. A, inače, nacionalisti su skoro bez izuzetka ljudi koji najmanje poznaju kulturno bogatstvo svojih zemalja. Bez ikakvog preterivanja, ali i bez ikakve nadmenosti, tvrdim za Austriju: političari iz redova FPÖ-a (Slobodarske partije Austrije) najmanje imaju predstavu o tome koje je duhovne vrednosti Austrija stvorila tokom vekova; jezivo su neobrazovani i zato toliko sigurni u sebe.
Vaša prošlogodišnja knjiga Krivi za neznanje (Schuldhafte Unwissenheit) izazvala je po objavljivanju različite reakcije. Kako danas gledate na situaciju u Gazi, Izraelu i, uopšteno govoreći, na Bliskom istoku? Kako se čitava situacija odražava na svet?
Razumljiv izraelski ratni cilj da se okonča vlast Hamasa nije ostvaren, a Gaza je nakon silnog bombardovanja postala gotovo nepodesna za život. Na Zapadnoj obali, izraelska vojska postala je zaštitnica ekstremno desničarskih doseljenika. Sve to je užasno. No, užasno je i to što se odmah po masakru koji je Hamas počinio širom sveta začulo klicanje ujedinjenih antisemita koji danas vole sebe drugačije da zovu i koji su za sebe prisvojili toliko važne i ispravne pojmove poput antiimperijalizma, antikolonijalizma, antirasizma, kako bi svoju antisemitsku propagandu zaogrnuli plaštom naprednosti. Svet se okrenuo naglavačke: feministkinje svim srcem navijaju za ultrakonzervativne islamske teroriste koji sopstvene žene ugnjetavaju na najgore moguće načine, kvir-aktivisti izlaze na ulice zbog Hamasa koji bi im u Gazi presudio na licu mesta, a u Nemačkoj se uveliko održavaju demonstracije gnevnih glupaka koji zaista zahtevaju solidarnost s mulama u Iranu. Naravno da se svuda gde se Donald Tramp pojavi situacija odmah zaoštri, taj čovek nanosi štetu svima, a ne samo svojim neprijateljima.
Izvor: Vreme
