Piše: Gregori Repski
Za osam meseci Emanuel Makron napustiće Jelisejsku palatu. U skladu s tradicijom političkog novinarstva, kao da jedan sat bunta može iskupiti deceniju udvorništva, kritike sada pljušte sa svih strana. Nedeljnik The Economist podsmeva se „hromoj patki“, pošto je prethodno u njemu video „spasioca Evrope“. Dvojica pariskih udvorica u knjizi pripovedaju „priču o izuzetnom čoveku… koji je doživeo izuzetan fijasko“. Alen Mank, glasnogovornik liberalnih elita, proglašava ga „najgorim predsednikom Pete republike“.
Ingratis servire nefas, „nema koristi služiti nezahvalnima“. Makron je, naime, od 2017. uglavnom sprovodio smernice iz Mankovog izveštaja iz 1994. godine, kao i preporuke komisije kojom je 2008. rukovodio Žak Atali, a čiji je tada bio zamenik. Isto važi i za zahteve Evropske unije i Severnoatlantskog saveza u pogledu izdvajanja za odbranu. Više nego bilo koji njegov prethodnik, ovaj predsednik očistio je francusku diplomatiju od poslednjih tragova samostalne politike po kojima se još izdvajala. Pariz danas prema Rusiji vodi politiku Kijeva, prema Venecueli politiku Vašingtona, prema Iranu politiku Abu Dabija, a u trgovini politiku Berlina. Afričku politiku više uopšte nema otkako su države Sahela isterale francusku vojsku.
Makron je dovršio i pretvaranje države u Komitet privatnog spasa, zadužen da akcionarima obezbeđuje rekordne dividende. Francuska je postala raj za špekulativne fondove, koji danas kontrolišu hiljade preduzeća, među njima i neke od perjanica njene privrede. Socijalno osiguranje više nije zamišljeno tako da svakome pripadne prema njegovim potrebama, dok se ugušene javne službe pretvaraju u noćnu moru i za zaposlene i za građane.
Makron je virtuozno odsvirao partituru liberalno-atlantističkog ekstremnog centra, ali u pogrešnom trenutku. Kao junak globalizacije i ideje da je politika prevaziđena, nije video ni sumrak prve ni povratak druge. Povratak državnog suvereniteta i planiranja širom sveta obezvredio je njegovu politiku podsticanja ponude. Nezaposlenost ponovo raste, a privredni rast stagnira. Spoljnotrgovinski deficit i dalje je visok, toliko da polovina nacionalnog ugljeničnog otiska otpada na emisije povezane sa uvozom. Deficit javnih finansija, s druge strane, služi kao opravdanje za manjak vatrogasaca i kanadera.
Takvoj zemlji, prepuštenoj plamenu, Makron se ruga jureći na džet-skiju. Prizor gotovo savršeno sažima mandat koji se završava dvostrukim srljanjem. Podrška Ukrajini trebalo bi, s jedne strane, da ponovo zbije redove njegovog tabora posle neuspelog raspuštanja Narodne skupštine i da oživi evropsku vojnu industriju. Sve pod zastavom strateške autonomije, iako bi glavni ishod mogao biti veliko ponovno naoružavanje Nemačke, pa čak i sukob s Rusijom. S druge strane, nedavno imenovanje reakcionara na mesto zaštitnika prava građana i podrška vlade uvođenju principa pretpostavke da pripadnici policije mogu ubiti u nužnoj odbrani potvrđuju autoritarno zatvaranje sistema koje traje već godinama.
„Evo čoveka koji je slobode gušio (…) nasiljem bez presedana (…). A onda dolazi da tvrdi da Marin Le Pen predstavlja opasnost po lične slobode i demokratiju“, govorila je još pre pet godina za Le Figaro glavna favoritkinja predstojećih predsedničkih izbora. „To je šala.“
Izborne večeri 7. maja 2017. Makron je o biračima Marin Le Pen rekao: „Učiniću sve da više ne budu imali nijedan razlog da glasaju za ekstremiste.“ Dva petogodišnja mandata kasnije, rezultat je lako izmeriti.
Izvor: Le Monde Diplomatique
