Piše: Elis Bektaš
Deveti po redu opšti izbori u Bosni i Hercegovini po svojoj energiji i retorici najviše nalikuju onim prvim, iz 1990. godine. Već sama ta činjenica dovoljna je za neporeciv zaključak da političke snage u toj zemlji nemaju dodir sa stvarnošću i da svoje djelovanje grade na idejama i ciljevima koji su potpuno odvojeni od interesa i dobrobiti žitelja te zemlje.
Bilo bi, međutim, veoma pogrešno ako bi se brzopleto zaključilo da je u Bosni i Hercegovini u toku proces povratka u skoriju prošlost. Tu je riječ o neuporedivo dubljoj regresiji i degeneraciji političke, društvene i istorijske svijesti, odnosno o regresiji politički i civilizacijski nedozrelih društava u posvemašnji predmodernitet i o odbacivanju svake emancipacije.
U Bosni i Hercegovini postoje isključivo nacionalistički oblikovane političke snage – čak i one koje se izdaju za građanske, nisu u stanju da uspostave racionalan odnos prema stvarnosti i prihvataju kao svoje perfidno umotane nacionalističke vizure u kojima se nacionalno pitanje rješava njegovim zanemarivanjem i naivnim vjerovanjem da odgovor leži u uspostavljanju nekakve nadnacije prožete duhom liberalne građanštine.
Nacionalističke političke snage, dominantne u sva tri temeljna naroda Bosne i Hercegovine, takođe nisu dorasle nacionalnom pitanju, već ga regresiraju u monoetnički prostor sa idealima javnog dobra smještenim u mitsku prošlost. Takvo političko tkanje ne može biti od koristi stanovnicima Bosne i Hercegovine, već može služiti isključivo interesima stranih centara moći i korporativnim strukturama.
U protekle tri decenije, vlasti u Bosni i Hercegovini, kroz koje su prodefilovale različite političke snage, pokazale su se kao dosljedno nesposobne da donesu i efikasno sprovedu bilo koji zakon od stvarnog društvenog interesa. Umjesto toga, prisutno je sve intenzivnije upropaštavanje životne sredine i povećanje zagađenja u naseljenim mjestima, stopa kriminaliteta vrtoglavo raste, bezbjednost saobraćaja sve je niža a putevi su u sve katastrofalnijem stanju, borba protiv prirodnih nepogoda svedena je na ad hoc reakcije bez strateškog planiranja i preventivnog djelovanja…
Umjesto takvih zakona, vlasti u BiH počele su posezati za restrikcijama u pogledu slobode govora i izjašnjavanja, pa tako policija u RS privodi, a sudovi kažnjavaju one koji javno ističu simbole ARBiH, ali i bilo koje druge oznake na kojima je prikazan ljiljan, a u FBiH podnosi se sulud broj krivičnih prijava zbog slavljenja Ratka Mladića.
Oba postupka pravdaju se nekakvim uznemiravanjem javnosti koja je davno otupjela i koju više ne može uznemiriti nikakva svinjarija – dovoljno je sjetiti se odsustva reakcije povodom tragedije u Donjoj Jablanici, kada je direktna sprega politike i kriminalnog poslovanja dovela do više desetina smrti, nestanka čitavog jednog sela i do uništenja vitalnih saobraćajnica, te pogledati trenutnu pasivnost društva pred nesposobnošću nadležnih tijela da organizuju efikasnu borbu protiv požara koji već sedmicama haraju Bosnom i Hercegovinom i dugoročno uništavaju čitave ekosisteme.
Zbog svega toga, predstojeće opšte izbore u BiH ne treba posmatrati kao išta više od narednog čina u eutanaziji društva, da bi se na njegovo mjesto ustoličile isključivo otupljene monoetničke zajednice koje će poslušno ispunjavati svoju ulogu servanata korporativnog kapitala. Da bi ostvarenje tog cilja bilo moguće, u Bosni i Hercegovini ne smiju se pojaviti nikakve političke snage koje bi, umjesto robovanja istorijskim zabludama i bespogovorne poslušnosti korporativnim interesima, svoje djelovanje gradile na uvažavanju realnosti i na stvarnim interesima društva koje žele da predstavljaju.
Avaj, takve političke snage ne naziru se ni u povoju. Zbog toga Bosni i Hercegovini i nakon ovih izbora predstoji još više mržnje, još više nestabilnosti, još brže demografsko isušivanje, još više prirodnih i tehnoloških katastrofa, još veći porast kriminaliteta pred očima nemoćnih institucija… A opet, strast s kojom društvo pristaje na zablude koje mu se podmeću, na narative straha i mržnje i na kolektivne zanose umjesto individualnog mišljenja, čini se da je potvrda da društvo priželjkuje upravo takvu budućnost. I zašto mu onda stajati na putu ka njoj.
Umjesto toga, red je zaželjeti mu sretan put. Uz molbu da sutra ne traži saosjećanje i sažaljenje, kada shvati da je stiglo tamo gdje je željelo stići.
