Piše: Ranko Rajković
Pitanjem prava na grob, pomen i oplakivanje još prije 2500 godina bavili su se grčki tragičari. Prvo Sofokle u “Antigoni” a nakon njega niz književnika čija djela pripadaju zajedničkoj riznici čovječanstva. Sofoklova “Antigona” je dio đačke lektire. Podsjetimo se radnje. U Tebi nakon građanskog rata treba sahraniti mrtve. Dva brata su se borili na suprotnim stranama. Novi vladar Tebe (Kreont) odlučuje da jedan od braće (Eteokle) ima pravo na grob a da drugom bratu (Polinik) ne pripada to pravo. Njihova sestra Antigona osjeća bol i za jednim i za drugim bratom. Antigona smatra da po božanskim zakonima i ljudskim običajima obojici pripada pravo na grob i na oplakivanje. Antigona krši Kreontovu zabranu i sahranjuje brata kome je vladar uskratio pravo na grob. Antigonina odluka da se suprotstavi moćnom vladaru pokreće niz tragičnih događaja čije će žrtve biti Antigona koju kralj osuđuje na smrt, kraljev sin Hemon koji se ubija zbog mrtve Antigone u koju je bio zaljubljen, njegova majka Euridika koja se ubija zbog smrti sina.
Suština drame je u tome da li se pojedinac sa svim osjećanjima koja mu pripadaju rođenjem i življenjem smije pobuniti protiv vlasti koja sebe stavlja kako iznad bogova i božjih zakona tako i iznad ljudskih emocija i moralnih dužnosti.
Ovih dana dilemu iz Sofoklove “Antigone” proživljavaju narodi Balkana. Ulogu Kreonta igraju vladari Novog Svjetskog Poretka. Uloga Antigone pripala je pojedincima iz različitih naroda.
Smrt generala Ratka Mladića u zatvoru Haškog tribunala pokrenula je radnju drame. General Ratko Mladić je u Haškom tribunalu osuđen na doživotni zatvor. Njegova smrt u zatvoru nedvosmisleno potvrđuje činjenicu da je izdržao dodijeljenu mu kaznu do poslednjeg sekunda. U presudi Haškog tribunala nema niti jedne jedine riječi o tome kako se treba odnositi prema tijelu mrtvog generala. Dakle samim tim što nije pokrenut nijedan postupak protiv njegovog mrtvog tijela, niti donešena bilo kakva presuda na toj osnovi znači da je general postao slobodan činom sopstvene smrti.
Kako će se ko odnijeti prema tijelu mrtvog generala nije ni u nadležnosti sudova ni u mehanizmima državnih vlasti.
Oni koji generala doživljavaju kao ratnog zločinca i zlotvora mogu slobodno da ga proklinju, psuju, anatemišu, mrze. Mogu da rade i mnoge druge stvari ukoliko osjećaju da im se kroz njih (protesti, mitinzi, revolti, javna obraćanja i prozivke, podnošenja novih tužbi) umanjuje bol zbog smrti najbližih za koje je odgovoran general Ratko Mladić.
Oni drugi koji smatraju da kao pojedinci imaju pravo da iskažu osjećanja povezana sa običajnim obavezama proisteklim iz istorije, civilizacije i kulture sjećanja svoga naroda imaju pravo da isprate mrtvog generala na vječni počinak.
Užasi građanskih ratova poput onog u Bosni i dalje zahvataju milione ljudi širom planete. S razlogom se može tvrditi da Novi Svjetski Poredak produkuje takve ratove i razne pošasti poput virisa (korona npr.) koji ciljano “bježe” iz naučno naprednih laboratorija s namjerom da svjetsku populaciju svedu na projektovanu u cifru koja se često naziva zlatnom milijardom. Međutim kakvi god masovni zločini i subverzije da se dešavaju čovječanstvu i od kojih podstrekača potiču ne mogu potrijeti kolektivnu svijest o značenju života i značenju smrti. Religioznosti, razmišljanja, ponašanja, osjećanja koja su oblikovala društva kroz različite istorije ne mogu se silom vlasti pretvoriti u optužbe, progone, kazne protiv njihovih pripadnika.
Što je činiti pojedincu kada mu društvo nalaže da postupi suprotno svojoj savjesti i sopstvenom doživljaju ispunjenja moralne obaveze po pitanjima smrti?
Da li će nadjačati njegova potreba da ostane vjeran običajima svojih predaka i bolnim iskustvima bratoubilačkih ratova koji su više puta prohujali ovim prostorima ostavljajući stratišta i masovne grobnice za sobom kod svih naroda. Mogu li patnje, strahovanja i bolni ožiljci od građanskih sukoba i ratnih zločina u poslednjih sto godina utrijeti put ka bespogovornom pokoravanju proklamovanim politikama i pragmatizmima vlastodržaca čak i kada se radi o odnosu prema mrtvima?
Ono što je mučilo Antigonu u Sofoklovoj drami inspirisalo je mnoge pisce poslije Sofokla. Svoje verzije motiva Antigone u ozračju društvene hijerarhije i odnosa na relaciji pojedinac društvo poslije antičkih pisaca Sofokla i Euripida predstavili su između ostalih i slavni književnici Žak Rasin, Fridrih Helderlin, Žan Kokto, Bertold Breht, Margraret Jursenar, Šejmus Hini i mnogi drugi.
Breht je tvrdio da Antigona ne sahranjuje jednog svog brata iz odanosti Božanskim zakonima i sestrinske ljubavi već iz političkog revolta i nepristajanja na ropsku poslušnost vladaru koji se uzvisio do gospodara života i smrti. Bertold Breht je radnju Antigone smjestio u nacističku Njemačku pitajući se kakva je dužnost pojedinca prema društvu koje propagira i vodi ratove u kojima zločini postaju normalnost.
Slično je i kod Koktoa koji se ne udubljuje u radnju drame već samo u lik Antigone kao buntovne osobe duboko svjesne doba u kome živi zbog čega ne pristaje na kompromis sa autoritetom svemoćnog vladara. Kokto je modernizovao Antigonu naglašavajući snagu individualnog djelovanja i otpora u modernom društvu.
Manje više svi autori su postavljali isto pitanje: kojim zakonima treba dati prednost božanskim ili ljudskim. Stoga bi se i mi mogli zapitati koliko je tradicionalan odnos prema mrtvima prisutan u različitim religijama. Judaizam, hinduizam, hrišćanstvo, islam iskazuju pijetet prema mrtvima kroz različite rituale. Na odnosima prema ljudskoj smrti u različitim religijama nema većih razlika koje bi ukazivale na sukob civilizacija. U tom smislu neizbježno pitanje je mogu li se osuđivati rituali jednih i favorizovati rituali drugih. Da li je Novi Svjetski Poredak sebi pribavio pravo da uz diktiranje načina na koji se vodi ljudski život diktira i način ličnog ophođenja prema mrtvima.
Da li je u vremenu Novog Svjetskog Poretka pojedinac previše puta izdao samog sebe zbog čega više ne polaže pravo ni na nepristajanje, ni na samoodluku ni na eventualnu samopopravku i iskreno kajanje?
Da li još uvijek nije kasno da se kod pojedinca probudi otpor kada mu nemilosrdni vladar pošalje poruku da su on i njegovo okruženje dužni podnositi kazne i za vakte svojih života i poslije svojih smrti to jest u vremenima kada im se životi ugase i presele se u carstvo mrtvih.
Znajmo da solidarisanje sa bolom ožalošćenih nema nikakve veze sa veličanjem preminulih. Izrazi saosjećanja su dio rituala vezanih za smrt koji su se razvili u običajima i kulturama svih naroda. Sprovode se i u ratnim i u mirnim vremenima. Mogu biti protokolarni, formalni, spontani, iskreni, intimni. Jednako se odnose i na stare i na mlade, i na siromašne i na bogate, i na slavne i na anonimne, i na hvaljene i na ozloglašene.
Ranko Rajković: Kako sanirati štetu nanijetu obali Bokokotorskog zaliva u Baošićima
Da li je apsolutna poslušnost Novom Svjetskom Poretku i sistemima vlasti koji iz njega proizilaze nešto poput hipoteke koju smo stavili na sopstvene živote. Još smo na vrijeme da se zapitamo na koje sve načine nas ta navodna hipoteka sprečava da zadržimo pravo na grob, pomen i oplakivanje.
Kralj Tebe Kreont je umislio da njegov poredak i njegove odluke podržavaju Bogovi. Sofoklo i njegovi književni sledbenici su dokazali suprotno – da Kreont ustvari ruši božanske zakone i poredak.
Antigona se pozivala na „nepisane i nepokolebljive zakone bogova koji važe oduvijek“. Na sličan način odvažni narodi i pojedinci u njima uz velike žrtve dokazuju vladajućem svjetskom poretku da ne može biti iznad iznad života i iznad smrti.
Svjedoci smo da se vladavina strukture koja je sebe nazvala Novim Svjetskim Poretkom urušava i da se već stvara uzorniji poredak koji neće brisati moral, pravdu i istinu niti sjećanja i saosjećanja sa njima povezanim. Cijeniće ličnost pojedinca i njegov civilizacijski hod. Neće mu uskraćivati pravo na grob, pomen i oplakivanje koje važi oduvijek.
Na našu žalost proteći će mnogo vode rijekom Moračom dok poslanici DPS-a i satelita koji zasijedaju u zgradi na lijevoj obali rijeke to shvate.
