Godinama je Brisel članstvo u EU predstavljao kao štit od nepredvidivog sveta: sigurnost, stabilnost i snagu koju donosi zajedništvo. Dok rat Rusije protiv Ukrajine besni, a Donald Tramp potresa globalni poredak – toliko da je čak zapretio invazijom na Grenland – EU se nadala da je zbog toga postala privlačnija, uprkos izazovima koje donose uspon krajnje desnice, krize u njenom susedstvu i trgovinski sporovi sa SAD i Kinom.
Glasanje Islanda protiv ponovnog pokretanja pregovora o članstvu pokazalo je da to ipak nije nužno slučaj.
„U trenutku kada je međunarodno bezbednosno okruženje postalo mnogo neizvesnije nego pre deset godina, mnogi su očekivali da će podrška ponovnom otvaranju pregovora o pristupanju porasti. Činjenica da je islandski narod ipak odlučio da ne napravi ni taj prvi korak trebalo bi da navede Brisel na razmišljanje“, rekao je Nikola Proćini, kopredsedavajući desničarske grupe Evropskih konzervativaca i reformista u Evropskom parlamentu.
Tesno odbacivanje predloga da se na referendumu u subotu ponovo pokrenu pregovori o pristupanju EU teško da predstavlja smrtonosan udarac za blok od 450 miliona ljudi. Sa manje od 400.000 stanovnika i BDP-om manjim od Estonije, Island nikada nije bio zemlja čije bi članstvo odlučivalo o uspehu ili neuspehu evropskog projekta predsednice Evropske komisije Ursule fon der Lajen.
Ipak, rezultat predstavlja neprijatno suočavanje sa realnošću za briselski establišment, koji je prethodne četiri godine računao na to da će opasan i nestabilan svet učiniti EU privlačnijom i koji je obnovljeno interesovanje Islanda shvatio kao svojevrsnu potvrdu sopstvene važnosti.
„Jedna nacija je odmerila šta bi članstvo donelo onome što već ima i odgovorila: nije dovoljno“, rekao je finski evroposlanik desnog centra Mika Aaltola.
Reforma proširenja ili „zamajavanje“ kandidata: Ima li u EU istinske želje za novim članicama?
Glasanje o (ne)poverenju
Proširenje EU nije samo pitanje priključivanja novih država. Ono je i deo brendiranja EU: način na koji Brisel pokazuje da njegov model demokratije, prosperiteta i predvidivosti i dalje privlači zemlje u svetu u kojem dominira politika sile.
Svaka država koja pokuca na vrata EU daje bloku priliku da sebe predstavi kao poželjan klub, nasuprot Trampovim tvrdnjama da kontinent „propada“. Island je u tom smislu bio posebno koristan: bogata demokratija koja je 2015. godine zamrznula svoju kandidaturu, ali je potom ponovo pokazala interesovanje i zatražila da bude primljena.
Uoči referenduma u Rejkjaviku, evropska komesarka za proširenje Marta Kos otvoreno ga je predstavila kao glasanje o poverenju u EU.
„To bi potvrdilo našu sve veću privlačnost u svetu koji se brzo menja“, rekla je ona za Politiko.
Rezultat referenduma, prema tome, deluje kao signal upravo suprotnog.
„Island je bio obeshrabrujući.Čak ni zamrznuta zemlja ne želi da bude deo EU“, rekao je jedan zvaničnik EU.
Reakcija Evropske komisije za sada se svodi na razočarano sleganje ramenima. Portparol Komisije dao je kratko saopštenje u kojem je navedeno da „prima k znanju“ rezultat i da će ostati „blizak partner“ Islanda.
Međutim, diplomata iz jedne zemlje kandidata bio je mnogo pesimističniji. On je rezultat ocenio kao veliki udarac ambicijama EU u pogledu proširenja, ali i njenom imidžu u širem smislu. Lideri krajnje desnice i evroskeptici – od Marin Le Pen do Najdžela Faraža – odmah su iskoristili neuspeh referenduma kao argument protiv proširenja, što će, prema njegovim rečima, dodatno otežati taj proces.
Povratak Rejkjavika za pregovarački sto mogao je da da dodatni zamah kandidaturama Moldavije, Ukrajine i Albanije, koje nastoje da napreduju na putu ka članstvu. I Crna Gora, koja je zatvorila više od polovine pregovaračkih poglavlja, želela je da se pridruži EU u isto vreme kada i Island, kako bi lakše obezbedila podršku za svoju kandidaturu.
Drugi diplomata, iz druge zemlje kandidata, bio je, međutim, optimističniji u pogledu posledica islandskog „ne“. Iako je njegova prva reakcija bila razočaranje, očekuje da će Brisel sada još više usmeriti pažnju na naprednije kandidate koji zaista žele da se pridruže EU, posebno na Crnu Goru, kako bi njihov proces bio priveden kraju.
Bezbednost nije bila dovoljna
Za islandske glasače razlozi za „ne“ svodili su se na nekoliko ključnih pitanja: ribolovna prava, suverenitet, ekonomiju i činjenicu da se Island već nalazi u Evropskom ekonomskom prostoru i Šengenskom prostoru, pa uživa mnoge prednosti EU bez punih troškova članstva.
Ipak, najveći adut trebalo je da bude bezbednost. Dok Tramp drži Grenland u fokusu i koristi trgovinu kao sredstvo pritiska na saveznike i protivnike, ideja da je sigurnije biti deo većeg bloka odjednom je mogla da deluje privlačno malom i udaljenom Islandu.
„Živimo u potpuno drugačijem svetu nego pre samo deset godina“, rekla je islandska ministarka spoljnih poslova Torgerdur Katrin Gunaršdotir, koja dolazi iz proevropske stranke, za Politiko uoči glasanja. Pred referendum, jedan zvaničnik Evropske komisije ocenio je da je Tramp zapravo učinio uslugu EU.
Ipak, subotnji referendum pokazao je da, iako obećanje solidarnosti EU ostaje privlačno siromašnijim postkomunističkim državama na istočnom krilu Unije, poput Moldavije, Crne Gore i Ukrajine, sama bezbednost nije dovoljna da u članstvo privuče bogatije i već snažno integrisane zemlje poput Islanda, ali i Norveške i Švajcarske.
Olafur Ragnar Grimsson, najdugovečniji predsednik Islanda i protivnik članstva u EU, rekao je da strah od Trampa jednostavno nije dovoljno ubedljiv argument, imajući u vidu da je Island jedan od osnivača NATO-a i da ima dugogodišnji bilateralni bezbednosni sporazum sa SAD.
„Ne postoji ni najmanji dokaz da administracija predsednika Trampa ima bilo kakvu nameru da oslabi taj sporazum. Proveli smo 100 godina boreći se protiv danskog kralja i danskih vlasti kako bismo stekli punu nezavisnost“, rekao je Grimson, tvrdeći da Islanđani ne žele da „na ovaj ili onaj način počnu da dele taj suverenitet“.
Izvor: NIN
