Piše: Redakcija
Premijer Spajić juče je na društvenoj mreži X objavio sljedeće:
„Imamo ozbiljne bezbjednosne operativne informacije da će najavljeno zatvaranje novih pregovaračkih poglavlja biti praćeno koordinisanim hibridnim djelovanjem, u koje su uključeni zvaničnici najmanje dvije države iz regiona.
Prema našim saznanjima, takve aktivnosti imaju za cilj destabilizaciju Crne Gore, uz očekivanu podršku pojedinih političkih aktera i dijela medijske scene u našoj zemlji.
Znamo za ove namjere i svjesni smo njihovog cilja. Pokušaji destabilizacije neće promijeniti naš kurs niti zaustaviti evropski put Crne Gore, koji je veći od dnevnog interesa bilo koje političke strukture.“
Odmah nakon ove objave, crnogorski mediji krenuli su u potragu za odgovorom na pitanje o koje dvije države iz regiona je premijer govorio, pa su Vijesti kao svoj odgovor ponudile Srbiju i Albaniju, a Dan je ponudio Srbiju i Hrvatsku, pri čemu su se oba medija pozivala na svoje pouzdane izvore iz krugova bliskih vladi.
Čak i najpovršnije praćenje regionalne političke scene daje za pravo Danu, jer se albanski zvaničnici činjenično neuporedivo manje bave Crnom Gorom od hrvatskih i srbijanskih. No, od preciznog detektovanja na koje je dvije države premijer Spajić tačno mislio, puno je važnije pitanje kako da se Crna Gora suprotstavi tom hibridnom, dakle specijalnom i subverzivnom djelovanju.
Odgovor na to pitanje prilično je jednostavan i leži u još čvršćoj saradnji vladajuće koalicije, odnosno u još boljoj saradnji između tri ključne političke pozicije u državi: predsjednika Milatovića, premijera Spajića i predsjednika skupštine Mandića. Takav pristup zahtijeva dodatne kompromise i podređivanje dnevnopolitičkih agendi državnim, nacionalnim i društvenim interesima najvišeg reda.
Pored toga, bilo bi od ogromne koristi da se „pročešljaju“ institucije, pogotovo one koje su uključene u procese međunarodne razmjene, kako bi se iz njih odstranili kadrovi koji nisu dorasli profesionalnom izazovu, ali i oni koji su se nedopustivo približili organizovanom kriminalu ili stranim centrima moći koji projektuju nedobronamjeran uticaj na Crnu Goru i njene stanovnike.
Treći bitan preduslov za efikasnije suprotstavljanje Crne Gore hibridnim pritiscima, leži u opoziciji koja ima istorijsku odgovornost da odustane od rovarenja i koketiranja sa ekspoziturama stranog uticaja na dugoročnu štetu vlastite države, samo da bi poboljšala vlastite izglede za povratak na vlast. Jer, ukoliko opozicija, pri čemu prevashodno mislimo na DPS i njemu ideološki bliske strukture, nastavi sa tom rabotom, pitanje je da li će se imati čemu vratiti.
Za kraj, treba reći i to da se interesi, agende i ciljevi Zagreba i Beograda u pogledu Crne Gore dijametralno razlikuju. Zagreb želi vidjeti svog južnog susjeda u Evropskoj Uniji, ali tek uz prethodnu maksimalnu i stratešku dobit, odnosno tek nakon što Podgorica pristane na sve zagrebačke zahtjeve, među kojima ima i onih koji su ucjenjivački i ponižavajući. S druge strane, zvanični Beograd sa Vučićem na čelu strahuje od ulaska Crne Gore u Uniju, jer bi taj čin snagom stadionskih reflektora osvijetlio i demaskirao lažnost Vučićevog narativa o blagorodnom položaju Srbije u međunarodnim odnosima.
Zbog toga Zagreb svoje djelovanje usmjerava prevashodno prema institucijama, dakle prema mjestima na kojima se donose odluke, među kojima i one koje Zagreb priželjkuje, dok Beograd djeluje na širem društvenom planu kako bi izazvao klimu konflikta, nestabilnosti i podjele u društvu i tako usporio put Crne Gore ka Evropi. Oba ta pristupa jednako su opasna i biće potrebno mnogo političke i državničke mudrosti, ali i mnogo posvećenog profesionalizma u narednim mjesecima, kako bi Crna Gora ostala na tom putu.
Redakcija Žurnala je uvjerena da će ta mudrost prevladati u kabinetima predsjednika, premijera i predsjednika Skupštine. A bez te mudrosti, potpuno je svejedno da li će Crna Gora ući u EU, SFRJ, SAD, SSSR ili u Sveto Rimsko Carstvo jer će u svaki od tih saveza ući kao zemlja koja nije svoja.
