Piše: Branko Milanović
Kada je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu u februaru 2022. godine, svetske reakcije su bile predvidljive. Najoštrija reakcija došla je od Sjedinjenih Država, koje su sebe videle kao čuvara starog poretka, i možda i kao garanta eventualnog članstva Ukrajine u NATO-u. Reakcija Evrope bila je za nekoliko oktava tiša, kao što je uglavnom bila i tokom Hladnog rata. Ostatak sveta, iako je uglavnom osuđivao Rusiju zbog očiglednog kršenja međunarodnog prava i pravila UN, nije pokazivao preteranu zabrinutost.
Stvari su se u međuvremenu promenile. Promene su počele još za vreme Bajdena, koji je, uprkos veoma oštrom stavu prema Rusiji i uvođenju najradikalnijih sankcija ikada (uključujući zaplenu privatne imovine i imovine države s kojom Sjedinjene Države nisu bile u ratu), ipak poštovao neka pravila iz Hladnog rata. Pre svega, nastojao je da izbegne nepotrebnu eskalaciju sa nuklearnom silom. To se jasno videlo u njegovoj politici zabrane napada na teritoriju Rusije. Ali čak i pod Bajdenom ta politika je postepeno napuštana i SAD su de facto ušle u rat time što su počele da biraju i neposredno određuju mete na teritoriji Rusije.
Tokom protekle dve godine, situacija se dodatno razvila. SAD su nastavile s politikom u kojoj su de facto učesnik u ratu, ali su istovremeno pokazale želju da se sukob, na ovaj ili onaj način, nekako okonča. Ono što je međutim iznenađujuće, jeste da je žeđ za ratom postala gotovo nezasita u nekoliko evropskih zemalja, pre svega u nordijskim i baltičkim državama, a u poslednje vreme i u Nemačkoj, kao i u Velikoj Britaniji – u njenom slučaju iz dubljih istorijskih razloga koji sežu do XVIII veka.
Uloga malih zemalja – koje svojom geopolitičkom neodgovornošću mogu naneti ogromnu štetu čitavom svetu – obično prolazi ispod radara. Nordijsko-baltička koalicija u suštini poziva na rat sa Rusijom, pozivajući se na sopstvene strahove i traume iz vremena ruske, odnosno sovjetske vlasti i okupacije. Ostavljajući po strani diskusiju o potpunoj jednostranosti takvih tvrdnji (zar Rusi ne bi mogli da tvrde da su letonski strelci igrali ključnu ulogu u ruskoj revoluciji?), ova vrsta ratoborstva od strane malih naroda je krajnje licemerna. Ono počiva na ideji da se može zagovarati rat, a da se pritom ne snose njegove posledice. Nastoji se da se interesi malih zemalja što čvršće isprepletu s interesima velikih sila, kako bi ove potom ratovale među sobom i milioni ljudi ginuli, dok bi male zemlje, po okončanju tog opšteg rata, ostvarile sopstvene ciljeve.
Razgovor sa Brankom Milanovićem: Nove geometrije globalne ekonomske i političke moći
Takav stav je već sam po sebi dovoljno loš – ali još je gore to što u Istočnoj Evropi i na Bliskom istoku postoje očigledni istorijski presedani sličnih politika koje su dovodile do globalnih katastrofa. Srbija je uoči Prvog svetskog rata igrala na kartu Rusije. Poljska i Mađarska učestvovale su u komadanju Čehoslovačke, čime je nacističkoj Nemačkoj otvoren put za nastavak agresije. Izrael već decenijama nastoji da uvuče Sjedinjene Države u svoje sukobe na Bliskom istoku, a to je najočiglednije upravo sada, kada su SAD ušle u rat protiv Irana – na veoma sličan način kao što je Rusija ušla u rat protiv Ukrajine – ne znajući ni zašto, ni koji su politički ciljevi tog rata. Ali takav ishod odgovara Izraelu, jer slabi još jednu bliskoistočnu silu i produbljuje haos u regionu.
Svet se sada suočava sa sličnom situacijom, u kojoj nekoliko zemalja, čiji ukupan broj stanovnika jedva dostiže broj žitelja jednog kineskog grada drugog ranga, želi da, lečeći sopstvene frustracije i traume, gurne čitav svet u katastrofu koja bi mogla, manje-više, da označi kraj civilizacije. To je krajnje neodgovorna politika. Ona je ujedno i licemerna, jer počiva na pretpostavci da će neko drugi – u ovom slučaju Sjedinjene Države – ratovati umesto njih. Jer, ako toliko žele rat i ako su uverene u njegovu moralnu opravdanost, zašto same ne uđu u njega? Zašto neposredno ne napadnu Rusiju pa da vide šta će se dogoditi? Bilo bi to ludilo, ali bar ne bi bilo neodgovorno niti licemerno prema ostatku sveta.
Naravno, argument u prilog ratu (koji bi vodio neko drugi) glasi da bi pristanak na razgovore o prekidu vatre duž sadašnjih linija fronta išao na ruku agresoru. Ali, prema toj logici, svaki rat bi trebalo voditi do samog kraja, sve dok jedna strana ne bude potpuno uništena. Nikada ne bi trebalo da bude nikakvih pregovora. Diplomatija ne bi trebalo ni da postoji. Korejski rat bi onda i dalje trebalo da traje – zapravo, verovatno ne bi, jer da se tada postupalo u skladu s politikom kakvu danas zagovara nordijsko-baltički savez (odnosno ono što je Makartur želeo), mi se nikada ne bismo ni rodili, a naši roditelji, ili babe i dede, odavno bi bili mrtvi.
Nordijsko-baltički savez takođe zaboravlja da bi, ukoliko bi prekid vatre bio uspostavljen duž sadašnjih linija kontrole, teritorija Donbasa i drugih oblasti zaista ostala pod kontrolom Rusije, ali da to nijedna zemlja na svetu ne bi zvanično priznala. Zar nisu primetili da to nije učinila nijedna država Zajednice nezavisnih država? Zar nisu primetili da to ne priznaje čak ni Belorusija? Takav, nesumnjivo krhki mir, ne samo što bi okončao današnje krvoproliće već bi ostavio otvorenom mogućnost za neko buduće, trajnije rešenje između Rusije i Ukrajine. Ni Putin, ni Zelenski, niti društvene snage koje stoje iza njih, nisu večni. Stvari će se menjati i u Rusiji i u Ukrajini. Pregovori mogu da se nastave za deset ili dvadeset godina – ali će bar ljudi koji bi u međuvremenu poginuli biti živi.
Oni upozoravaju da bi to dovelo do „zamrznutog sukoba“. Ali da li je zamrznuti sukob gori od rata koji besni? Da li je odsustvo pogibija gore od nastavka krvoprolića? Postoje desetine zamrznutih sukoba širom sveta, od Kipra preko Kosova i Zapadne Sahare do Malvina i Kašmira. Da li treba da ih sve ponovo odmrznemo?
Na ova moralna pitanja oni nerado odgovaraju, jer je u njihovoj računici podrazumevana vrednost koju pridaju ukrajinskim životima jednaka nuli, dok smrt Rusa za njih ima pozitivnu vrednost. Prema tome, sa njihove tačke gledišta, beskonačan sukob je igra s pozitivnim zbirom.
Ideja o beskonačnom ratu ne samo da je nemoralna već sa sobom nosi i ogroman rizik od nuklearne eskalacije. Tokom Hladnog rata dve velike sile su taj rizik shvatale veoma ozbiljno. Zato su imale četiri obavezujuća nuklearna sporazuma, od kojih danas nijedan više nije na snazi. Danas se, međutim, ljudi ponašaju kao da nuklearno oružje ne postoji. Takva pretpostavka nema nikakvog osnova, ali čak i kada bi verovatnoća izbijanja nuklearnog rata iznosila samo jedan prema milion, njegove posledice bile bi toliko strašne – jer se takav rat, jednom započet, ne može kontrolisati – da bi svaki racionalan čovek morao da zaključi da treba učiniti sve kako bi se on izbegao.
Ratno huškanje nordijsko-baltičkih zemalja u sadašnjim okolnostima stoga je: (1) neodgovorno, (2) licemerno, (3) nemoralno i (4) predstavlja opasno poigravanje s katastrofom nesagledivih razmera.
Izvor: Global Inequality and More 3.0
Prevod: RTS OKO
