Piše: Ranko Rajković
Godi mi ovlašan pogled na novine kada njihove naslovne strane šalju kratke, jasne i intrigantne poruke o aktuelnim dešavanjima sadržane u svega par rečenica. Ovih dana na udarnim stranama manje više svih crnogorskih štampanih medija pojavila se jedna alarmantna vijest:
Izvor sa kojeg se pitkom vodom snabdijeva Crnogorsko primorje je ugrožen.
Vijest “Bolje sestre presušuju” popraćena je sa dva potpuno oprečna stava o uzroku gubljenja vode.
Po jednom mišljenju izvor presušuje zbog “Vađenja šljunka iz korita Morače”, po drugom stavu “Za gubitak vode krive su klimatske promjene” uz dodatnu poruku da “Iskopavanje šljunka nema ama baš nikakve veze sa kapacitetom izvora”.
Porazmislimo o uticajima eksploatacije šljunka iz rijeke Morače i o uticajima klimatskih promjena na sliv rijeke Morače i izvor “Bolje sestre”
Šljunak u rečnom koritu
Svako mehaničko prodiranje u rečni tok i njegovo slivno područje po zakonu spojenih sudova odražava se na promjene hidrogeološkog balansa u sistemu podzemnih voda. Zakon spojenih sudova je neumoljiv.
Ranko Rajković: Kako sanirati štetu nanijetu obali Bokokotorskog zaliva u Baošićima
Devastacija rečnih korita dovodi do teških ekoloških posledica. Nažalost Crna Gora je uništavanje svojih prirodnih rečnih tokova prihvatila kao normalnost na putu razvoja. Na manjim vodotocima su postavljene mini hidroelektrane čime je plaćena ogromna cijena za malu dobit. Nijesmo shvatili da su naše rijeke živi krvotoci naše ukupne prirode.
Sjetite se što se sve izdogađalo po središnjim i sjevernim područjima Crne Gore kada su rečni tokovi preusmjereni u cijevi radi proizvodnje električne energije koju je država otkupljivala od vlasnika koncesija po višestruko većoj većoj cijeni. Tu grešku je platila i priroda i potrošači električne energije.
Preskočiću više nego problematične konflikte interesa u dodjeljivanju koncesija za vodotokove. Zanemariću pogrešnu energetsku politiku zasnovanu na beskrupuloznim ugovorima o cijeni otkupa tako proizvedene energije tokom 12 godina. Izbjegnuću priču o ekskluzivnim vlasnicima, subvencionisanim otkupima, političkim kreatorima računica i rokova kupovine energije zasnovane na devastaciji i gašenju manjih rečnih tokova. Međutim ne mogu a da ne podsjetim na postradali riblji rečni fond, na uništena životinjska i biljna staništa, na iščezlo poljoprivredno zemljište i kulture, na nestale ekosisteme u priobalju.
Nedvosmisleno je potvrđeno da je stavljanje rijeka u cijevi promijenilo živote domicilnog stanovništva koje se generacijama i generacijama rađalo i živjelo u životonosnom zagrljaju tih rijeka i rečica. Presušili su im bunari, nanijete su ogromne štete poljoprivredni i stočarstvu. Uništeni su im oni prelijepi pejzaži i ambijenti. Dovoljno je pogledati televizijske zapise sa tih područja.
Kakvu je sudbinu doživjela rijeka Morača na kojoj nijesu izgrađene brane niti su joj vode stavljene u cijevi ?
Donji tok Morače je okružen dubokim rupama sa svih strana. Područje Morače liči na ogroman komad šupljikavog švajcarskog sira Ementaler. Šupljine potiču od iskopanog pijeska. Djeluju kao predio iz naučno-fantastičnih ili horor filmova. Nažalost ni takav pejzaž premrežen otiscima gusjenica bagera i utovarivača nikoga nije zabrinuo. Ranjena i osakaćena prirodna okolina rijeke prihvaćena je kao normalnost. Danonoćno brektanje teških mašina i kamiona zamijenilo je žubor vode i oglašavanje ptičjeg svijeta. Ni nad tim se niko nije zamislio. Nekontrolisana i divlja eksploatacija šljunka učinila je da Morača u svom donjem toku više ne liči na rijeku. I ta teška devijacija ja prošla takoreći neopaženo.
Ne zaboravimo da je šljunkom iz korita rijeke Morače za duže od pola vijeka izgrađeno više od polovine Crne Gore. Zamislite sijaset građevinskih konstrukcija širom države koje svoj nastanak duguju šljunku iz korita rijeke Morače. Šljunak koji se razvrstavao na grubi i fini nije beskonačan resurs. Nije se mogao eksploatisati bez ikakvih posledica.
Logično je da vađenje šljunka iz zone rijeke Morače ima velike posledice ne samo na podzemne vode i izvorišta već i na mnogo šire okruženje (Skadarsko jezero npr.) i druge međuveze koje će u budućem periodu doći do još većeg izražaja. Stići će nam računi za naplatu onoga što smo decenijama neodgovorno i neobuzdano radili.
Klimatske promjene
Klimatske promjene su nesporno svjetski problem. Međutim u manjim regionima poput našeg postale su dežurni krivac iliti alibi za sve i svašta. To vam dođe na isto kao kada bi zbog određenih zdravstvenih tegoba otišli na pregled kod ljekara a on vam kazao „Sve vam to dolazi od stresa“.
Priča o klimatskim promjenama se koristi u sličnom smislu. Štošta se objašnjava promjenom klime iako trajanje vremenskih perioda u kome se dešavaju promjene meteoroloških parametara i prostora njima zahvaćenim uveliko prevazilaze mnogobrojne ljudske uticaje.
Do skora se nijesmo slagali da li nas čeka globalno zagrijevanje ili globalno zahlađenje. Za sada se dokazuje da postoji trend globalnog zagrijevanja i otopljenja leda. Ostaje neizvjesno koliko će to dugo trajati jer ne treba zaboraviti da i planeta Zemlja ima svoje sisteme regulacije još nedovoljno istražene. Naša se mati Geja sigurno neće predati bez borbe iako svjesno i nesvjesno doprinosimo njenom uništenju.
Uzroci klimatskih promjena u prvom redu mogu biti antroppogeni. Ogledaju se u negativnom dejstvu ljudskih aktivnosti na atmosferu. Korišćenje fosilnih goriva dovodi do opštepoznatog efekta staklene bašte i kontinuiranog zagrijevanje tla i atmosfere.
Uzrok klimatskih promjena može biti i astronomske prirode zbog složenog kretanja planete Zemlje oko svoje ose i na putanjama oko Sunca (Teorija Milutina Milankovića).
Na klimatske promjene mogu uticati vulkanske erupcije, okeanska strujanja, kretanje tektonskih ploča pa čak i neke indirektne aktivnosti povezane sa životnim ciklusima i prostorima koje im nameću ljudske neenergetske aktivnosti.
Ukoliko bi za pokazatelj presušivanja vodoizvorišta “Bolje sestre” uzeli vremenski odziv efekta vađenja šljunka iz rijeke Morače i vremenski odziv efekta klimatskih promjena jasno je da efekat vađenja šljunka iz korita rijeke Morače predstavlja mnogo pouzdaniji signal za gubitak vode na “Boljim sestrama” od efekta klimatskih promjena. Klimatske promjene su na mnogo dužem štapu.
Naša saznanja o problem vodosnabdijevanja.
Bez ikakvog ustručavanja možemo reći da su naša stvarna saznanja o našem velikom problemu koji stavlja na probu pouzdanost vodosnabdijevanja u najvećem dijelu uopštena i intuitivna. Na baratamo podacima koji počivaju na nauci i mjerenjima. Čak su nam i spoznaje iz prakse izuzetno skromne i takoreći beznačajne.
Porazna je činjenica da izvorište “Bolje sestre” koje snabdijeva Crnogorsko primorje pitkom vodom presušuje. Turizam je dominantna grana crnogorske privrede a regionalni vodovod koji pitku vodu distribuira duž čitavog primorja najvažniji državni infrastrukturni projekat.
Izdašnost izvora “Bolje sestre” prilikom puštanja u rad 2005. godine iznosila oko 2600 litara u sekundi a sada poslije dvije decenije rada iznosi samo deseti dio te količine odnosno oko 260 litara u sekundi.
U izvorište i sistem regionalnog vodovoda uloženo je minimum oko 110 miliona eura. U praćenje rada tako skupog i izuzetno značajnog projekta uloženo je neoprostivo malo ili gotovo ništa.
Bilo je neophodno da se uporedo sa puštanjem postrojenja u rad još prije 20 godina napravi mreža osmatračkih tačaka s instrumentima piezometrima koji bi kontinuirano mjerili nivo i kvalitet podzemnih voda u širem okruženju izvorišta “Bolje sestre”.
To nije urađeno do dana dana današnjeg.
Nabavka, postavljanje, održavanje i očitavanje čitave mreže od nekih desetak piezometara ne bi koštalo više od 100.000 eura što iznosi manje od 0,1% od ukupne investicije u Regionalni vodovod.
Nikakva vrsta praćenja vodnog bilansa tako zahtjevnog sistema kao što je Regionalni vodovod nije urađena!
Ranko Rajković: Knjige u ogledalu naše kulture, tradicije i identiteta
Manje je bitno koje su sve institucije zakazale u tom poslu. Osmatrački period je izgubljen. Posledice su izuzetno dramatične jer smo ostali bez podataka koji bi omogućili ozbiljniji naučni pristup stanju vodoizvorišta i kapacitetima vodosnabdijevanja.
Izvedimo zaključak.
“Bolje sestre” su zasluživale mnogo više naučne pažnje. Trebalo im je odgovornijih ljudi i ozbiljnijih objašnjenja od onih koja su nam nedavno servirana na naslovnim stranicama novina.
Vodoizvorište “Bolje sestre” traži promptnu reakciju u uspostavljanju osmatračkog sistema. Žalosno je što u Crnoj Gori to niko ni ne spominje.
Za kraj.
Nadam se da vas ovaj tekst u vidu komentara na vijesti o presušivanju izvora “Bolje sestre” nije zamorio, da je bio dovoljno kratak i inicijalno jasan i da se kao takav može uklopiti u rečenicu kojom je započet.
