Piše: Vladimir Kolarić
U svojim izveštajima sa ukrajinskog i lenjingradskog fronta u Drugom svetskom ratu, objedinjeniim 1943. godine pod naslovom „Volga se rađa u Evropi“ (na srpskom: Ključ, 2025, prevod Sofija Žmirić), veliki italijanski pisac Kurcio Malaparte je ostavio i nekoliko zanimljivih svedočanstava i promišljanja o stanju vere i Crkve u Sovjetskom Savezu.
Tako na jednom mestu svedoči o potpuno praznoj seoskoj crkvi, sačuvanih zidova i izgleda bez neke alternativne namene, ali potpuno ispražnjenoj od bilo kakvih verskih obeležja, uključujući i krst na kupoli. Posle dolaska nemačkih truda seljani ulaze u crkvu i krste se, nadajući se da će biti obnovljena. Primećuju kako su je komunisti ispraznili i smeju se pri tome, smehom koji deluje kao gotovo dobrodušan komentar dečjih nevaljalstava. Kao da hoće da kažu da se na bezbožništvo ne može odgovoriti drugačije, nego osmehom zbog nečije nepromišljenosti i ludosti. Jasno je da se istovremeno radi i o nemoćnom osmehu, s obzirom da ta ludost, kada je to bilo vreme, nije mogla da bude sprečena.
U drugom, ukrajinskom, selu, meštani obnavljaju crkvu pretvorenu u magacin za žito. U nekoj sporednoj prostoriji nalaze ipak sačuvane ikone, svećnjake i druge crkvene predmete i vraćaju ih na mesto, prethodno ispraznivši i očistivši crkvu od svega što joj ne pripada. Nalaze čak i zvono, čiji zvuk stavlja snažan utisak na okupljene. U obnovi učestvuju uglavnom stariji ljusi, dok mlađi pomažu, ali ravnodušno i sa podsmehom, pokazujući da su za veru i crkvu nezainteresovani i da im ništa ne znače. Jedan mladić stariju ženu koja komentariše postupak komunista, pita gde bi inače stavili žito da nije ispražnjena crkva. Seljaci se pitaju da li će im se vratiti sveztenik, koji je u Sibiru, očito u logoru, bez koga crkva ne može biti osveštana i zaista vraćena nameni. Malaparte ih teši, govoreći da će se sveštenik vratiti ili će im poslati novog.
Ipak, Malaparte primećuje kako je i u namačkoj vojscu veoma malo sveštenika, kako je vera strogo privatna stvar i oni više služe kao svedoci zbivanja nego što obavljaju istinsku službu vojnih sveštenika. Pisac konstatuje kako su i sovjetska i nemačka armija gotovo podjednako sekularizovane.
Najzanimljivija promišljanja Malaparte daje u drugom delu knjige, posvećene lenjingradskom frontu, na kom je boravio u jedinicima finske vojske.
Najpre se seća svog boravka u predratnoj Moskvi, kada je, posmatravši Lenjinovo balsamovano telo, upitao radnika koji je stajao iza njega; „Pa dobro, zašto ste ga balsamovali? Napravili ste mumiju od njega“. Radnik mu je na to iskreno odgovorio: „Mi ne verujemo u besmrtnost duše“.
Vladimir Kolarić: Tradiciju sačuvati živom – Beržeova knjiga o Tolkinu
Pisac komentariše kako je radnikov odgovor bio „užasan“, ali istovremeno i „častan“. Ipak, odgovor ga je začudio, jer on smatra da se tu ne radi samo o pitanju vere u besmrtnost duše, budući da se „poštovanje mrtvih, kult mrtvih može uzdići i do drugačijeg i podjednako svetog duha, i bez verovanja u besmrtnost duše“, smatrajući da se tu radi „o samoj ideji o smrti, u njenoj najogoljenijoj suštini“, s obzirom na to da je „za komuniste smrt jedan ravan i neprobojan zid, bez ijednog prozora“.
Malaparte pored jezera Ladoga, iznad ulaza u groblje zapaža neku vrstu trujumfalng luka, „ofarbanog u crveno, sa srpom i čekićem“, što ga dodatno uverava kako je za komuniste ideja o smrti „jedna apstraktna ideja, čiji su fizički i materijalni oblici zarobljeni u hladnom i ogoljenom dogmatizmu“, odnosno da je za njih „smrt, u stvari, jedna zaustavljena mašina“, „Tanatos od hromiranog čelika“, „čisto fizička, mehanička činjenica, a ne činjenica iz moralnog domena“.
Prema njemu, u komunističkom moralu i pogledu na svet „sve se svodi isključivo na čulni svet, odnosno na svet živih bića i stvari“, pa tako „komunističko groblje predstavlja savršenu i konkretnu sliku apstraktnog komunističkog morala, a posebno sliku njihovog odnosa prema čulnom svetu“. Na grobove su, tako, umesto krstova „simetrično postavljene uspravne nadgrobne ploče“, koje su retko od kamena, a češće od gvožđa, tako da pre liče na dvorišta neke fabrike. Deluje mu da nemarno ispisana imena i brojevi na ovim spomenicima „imaju istu vrednost i značenje kao znakovu ispisani na nekom monometru“, u čemu ima „nečega užasno preciznog, apstaktnog i matematički tačnog“.
Malaparte se ipak pita „ima li nečeg religioznog u ovim sovjetskim pogrebnim simbolima“, odnosno „da li su, možda, i sam nedostatak vere, očajavanje i apsolutni mrak, u suštini, pojavni znaci jednog nesvesnog religioznog osećanja, budući da predstavljaju suprotnu stranu, odnosno naličje vere?“
Sovjetski vojnici, prema ovom piscu, „koji tako lako odlaze u smrt i dočekuju je nesvesno, ravnodušno, pa čak i sa nekakvom čežnjom, nemaju nikakvih znanja o gramatici religije i sintaksi metafizike, oni čak i ne znaju da postoji Jevanđelje“, a „ono što znaju o Hristu, naučili su iz antireligioznih filmova ili iz naivne ikonografije antireligioznih muzeja i bogohulnog fanatizma propagande bezbožnika“ Jedino što znaju je, kaže Malaparte, „da će umreti kao što umire kamen, komad drveta ili mašina“.
Malaparte ovde dobro zapaža da komunistička ikonografija i ideologija nisu mogle da mimoiđu odnos prema smrti, integrišući ga u sopstveni idejni i vrednosni okvir. Ovakav odnos prema smrti je bio naročit uočljiv u, kasnije napuštenim, eksperimentima „oživljavanja mrtvih“ s početka dvadesetih, gde su leševi, veštački održavani i pokretani mašinama, navodno davali svoj doprinos revoluciji i stvaranju novog sveta, uvažavani kao proleteri jednaki živima (O ovome videti tekst „Proleteri i smrt“ Aleksandra Sekackog na https://stellapolarebooks.com/2024/05/09/vladimir-kolaric-aleksandar-sekacki-smrt-proleterijat-revolucija-dan-pobede/).
Ova morbidna parodija vere u večni život i vaskrenje mrtvih unekoliko predstavlja najprecizniji simbol i domet nesrećne sovjetske avanture od koje se Rusija još nije oporavila i još dugo neće.
Ipak, kako „duh diše gde hoće“ i kako je čovek stvoren po obrazu Božijem, nada je u Malparteovom tekstu sadržana koliko u želji seljaka za obnovom svetinje, toliko i u komentaru onog radnika, koji pitanje mumificiranja Lenjinovog leša, s dubljim uvidom nego Malaparte, najčvršće vezuje za pitanje besmrtnosti duše, odnosno vaskrsenja mrtvih, bez kog bilo kakvo poštovanje umrlih nema nikakvog smisla. Ova intuicija je ono što će možda spasti Rusiju, pa i ostale hrišćane u mračnom veku pred nama, ako Božija volja bude da se nešto uopšte spasava. A mi ipak verujemo da će biti i da jeste, i u tome je sva vera naša.
Izvor: Kompas
