Osim po sjajnim igračkim sposobnostima i izuzetnom trenerskom umijeću zbog kojeg je po mišljenjima mnogih mogao da vodi i veće klubove, pamtiće se i po nevjerovatnoj harizmi, možda i najvećoj među svim fudbalskim ili čak sportskim radnicima sa ovih prostora.
Kako to obično i biva, kada stigne vijest o smrti nekog ko je za života stekao status legende, onda se u trenutku probude sjećanja, ali i emocije. Tako je bilo i juče.
Informacija, da je u 81. godini života preminuo Ivica Osim, čovjek koji je ostavio veliki trag tokom igračke, a još veći tokom trenerske karijere, morala je da dirne sve istinske ljubitelje fudbala širom bivše Jugoslavije.
Osim po sjajnim igračkim sposobnostima i izuzetnom trenerskom umijeću zbog kojeg je po mišljenjima mnogih mogao da vodi i veće klubove, pamtiće se i po nevjerovatnoj harizmi, možda i najvećoj među svim fudbalskim ili čak sportskim radnicima sa ovih prostora.
Upravo ta Švabina harizma, pomiješana sa karakterom isklesanim i kroz odrastanje u multietničkom posleratnom Sarajevu, zalijepila ga je za srca onih koji su sa emocijama pristupali najljepšoj igri. Takvih je u vrijeme kada je Osim igrao, ali i bio trener – bilo mnogo.
Za takvu narav možda je „krivo“ i njegovo porijeklo.
Njegov đed po očevoj strani bio je Slovenac, a baka Njemica, dok je majka Karolina bila potomak Poljaka i Čehinje. Pa je i razumljiv njegov kosmopolitski duh koji je pokazivao i na terenu, ali i van njega.
Sve je manje onih koji pamte njegove igračke dane, onda kada je nastupao za Željezničar, Zvole, Strazbur, Sedan, Valensijen, Strazbur, ili kada je sa Jugoslavijom stigao do finala 1968. na šampionatu Evrope.
Ostalo je ipak zabilježeno da je tada skoro cijeli polufinalni duel protiv Engleza odigrao povrijeđen, jer nije bilo zamjena, pa je kasnije morao da propusti duel za trofej.
Stariji ljubitelji fudbala ipak pamte da je bio sjajan tehničar i odličan dribler zbog čega je i dobio nadimak Štraus sa Grbavice.
Ipak, sve svoje profesionalne, ali i ljudski kvalitet najbolje je pokazao komandujući sa klupe.
I trenersku karijeru je započeo sa Grbavice, a najveći podvig ostvaren je u sezoni 1984/85. u kojoj su Osim i njegovi izabranici bili nadomak plasmana u finale Kupa UEFA.
Sarajlije su do tri minuta prije kraja revanša sa mađarskim Videotonom imale rezultat koji ih vodi u finalne duele sa Realom, ali je onda pogodak Jozefa Ćuhaija raspršio sve snove Željezničara.
Sa uspjehom je još Štraus sa Grbavice dirigovao i sa klupe Partizana, Panatinaikosa, Šturma, Džef junajteda, Japana, ali njegova sportska i životna biografija bila bi itekako siromašna da nije imao, sreću ili nesreću, da u posljednjim godinama velike Jugoslavije upravo on bude njen fudbalski selektor.
I kada je sudbina bivše zajedničke države bila onakva kakva je bila i kada je njen raspad bio neminovan, čini se sa ove vremenske distance, da boljeg čovjeka za taj posao nije bilo.
Nakon neuspjeha da se plasira na Evropsko prvenstvo 1988. godine, posljednji fudbalski selektor SFRJ je sa svojim timom uspješno prošao kvalifikacije za Mundijal u Italiji.
Kada je uveliko mirisalo na razlaz i rat, bilo je za očekivati da se svi narodi bivše Jugoslavije makar uz fudbal razonode.
Politika je ipak već od starta pokazala veću snagu. Već u pripremnom meču protiv Holandije u Zagrebu, Osim i izabranici ispraćeni su zvižducima od domaće publike.
Tada je Štraus sa Grbavice odmahnuo rukom riješen da posao obavi do kraja.
Kritika nije falilo, a najviše ih je trpio on. Ipak, nakon prolaza u grupi i pobjede protiv Španije, samo je loša sreća u penal seriji protiv tada još aktuelnog prvaka svijeta, selekcije Argentine, dovela do toga da ne dotaknemo nebo.
Osim je ipak nastavio i naredne dvije godine da vodi Jugoslaviju koja je uspješno krčila put ka Evropskom prvenstvu, u momentima kada se sve raspadalo, ali sve do trenutka kada su zapucale granate i u njegovom Sarajevu.
„To je neka moja lična odluka, a ja neću da govorim zbog čega i da objašnjavam, vi vrlo dobro znate. Ali ako ništa drugo, i ono jedino što mogu da učinim za taj grad, bar da se i vi sjetite da sam se rodio u Sarajevu, a znate šta se dešava“, izjavio je tada veliki Osim i tako završio svoju misiju na klupi Jugoslavije. Reprezentacija je otišla u Švedsku, ali je odmah vraćena sa Evropskog prvenstva zbog sankcija, a Osimove suze sa oproštajne konferencije ostale su kao simbol kraja jedne fudbalske generacije koja zbog svih dobro poznatih dešavanja nije mogla da pokaže svoj puni potencijal.
Tu sjajnu generaciju smo nakon dugo vremena prežalili, a danas žalimo za Osimom.
Branko Čupić
Izvor: Vijesti
