Poštovani čitaoci pred nama su novogodišnje svetkovine koje po dobrom starom običaju počinju skijaškim skokovima u četiri čuvena zimska skijaška centra. Onda slijedi odbrojavanje i najluđa noć, i tradicionalna srpska dilema da li sarme da budu mrsne uz pečenje, ili posne uz ribu? Poslije toga čeka nas Božić i „naša, prava“ Nova godina.
Piše: naš stalni dopisnik sa Divljeg zapada Milija Todorović (u ulozi Garija Kupera)
Ali, da se vratim na ove četiri skakaonice. Zanimljiva i slikovita manifestacija koja se odvija u srcu Evrope, i koja svojom dostupnošću putem Evrovizije poodavno predstavlja domaći, porodični događaj svakog od nas. Treba, naime, naći načina da se iz stare pređe u novu godinu. Uspješno, elegantno, sa stilom. I ono što se kaže: nepovratno.
E, pa, upravo zalet sa one visine, odraz nogama sa one platforme, let u neizvjesno i – doskok „telemark“ na onu zemlju koju si, do maloprije, gledao kao daleku i nedostižnu. Ne možemo, niti umijemo svi tako poskočiti i poletjeti, poput majstora ovoga sporta, ali možemo gledanjem ovih vještina, dobiti nadahnuće da sa elanom i ako ne pobjedničkim, a ono bar takmičarskim duhom uđemo u zonu onog novog, nepredvidivog, nepoznatog, ali istovremeno onog što su Bog ili neka viša sila pripremili baš za nas.
Zato, hrabro niz strminu, ne brinite za dužinu i konačan plasman, važan je i umjetnički dojam. A on bitno zavisi od stava onoga koji kreće u skok. Tj. u Novu godinu.
Do čitanja u sljedećem broju.
