Diskurs o diskusima
Ne, ovo nije članak o patologiji kičmenog stuba crnogorskog društva. Povod koji ovaj portalski članak čini „iščašenim“ je stanje u Institutu „dr Simo Milošević“ u Igalu. Diskurs o diskusima posvećen je stanju u ovoj glasovitoj zdravstvenoj ustanovi, koja svoju nekadašnju internacionalnu reputaciju duguje, između ostalog, i uspješnom liječenju diskusa. U međuvremenu, liječilište je i samo oboljelo od diskopatije i potrebna mu je finansijska injekcija, i, prije svega, dobar menadžment za njegovo poslovno uspravljanje i postavljanje na noge. U srećnim vremenima, koja su nekako uvijek iza nas, Institut je postavljao ljude na noge, sređivao im kičmu i zbog toga je bio kičma zdravstvenog sistema u Crnoj Gori, ali i preteča jedne od jedinica crnogorskog državnog univerziteta. Ovih dana čuli su se bolni vapaji zaposlenih u Institutu, vapaji za pomoć, podršku, pažnju… Radnicima se duguju tri plate, pokretani su protesti, organizovane peticije… U znak opravdanog revolta, oko 40 fizioterapeuta je pošlo na bolovanje, ali uprkos tome, pacijenti ne trpe.
Naročito oni iz skandinavskih zemalja, čiji budžetski suficit im omogućava da utonu u san i tokom blagotvornih terapeutskih tretmana. To govori da su Skandinavci izuzetno zadovoljni znanjem, stručnošću i posvećenim pristupom ljekara i medicinskog osoblja. U to su se uvjerili i brojni pacijenti koji su koristili uslugu kabineta za Aferezu, jedinog u regionu, a kojem u ovom trenutku, povrh svega, očajnički nedostaju filteri! Ali, čiji potpis stoji na presudi ili (namjerno) pogrešnoj dijagnozi da je Institut „Dr Simo Milošević“ osuđen na propadanje?
Čekajući odgovor na ovo pitanje, valja podsjetiti da je Institut i naučno-istraživačka institucija, sa jednim doktorom nauka koji, osim što se hrve sa navedenim problemima, još uvijek ne može da stekne akademsko zvanje docenta, iako su svi uslovi za to odavno ispunjeni. Očigledno da nekome nisu u prvom planu inovacija, inventivnost i razvoj. Čiji „autogram“ stoji ispod ovog nedjela, još jednog u nizu…? Čekajući odgovor i na ovo pitanje, valja pridodati još neka. Recimo, zašto je Institut izgubio 60 miliona evra koje je ova ustanova trebala da dobije iza razvoj zdravstvenog i održivog turizma? Tim novcem je trebao da se unaprijedi sistem koštano-zglobnog liječenja. Poslovičan odgovor na ova pitanja je samo još jedno potpitanje, „neznanje ili namjera“? U tzv. II fazi Instituta je od ukupnog procenta pacijenata samo njih dvadesetak odsto samoplatežnih. Preciznije, Fond (131), penzioneri PIO (3), Agencije (183), sindikat (145) i individualno (151), što je ukupno 613 gostiju i pacijenata.
Kao što se može vidjeti, u ukupnom zbiru korisnika prednjače sindikalci koji u Institutu godinama planduju, pojedinci i dva do tri puta godišnje, ali obavezno u jeku sezone. Da apsurd bude veći, sindikalci, prije svega njihovo rukovodstvo, iz rekreativnih, rijetko medicinskih razloga borave u ovoj ustanovi čiju agoniju i ne primijećuju.
Dakle, ni oni, niti nadležne institucije ne mare što ovo (ne)svjesno i zasigurno nesavjesno ophođenje prema ovoj referentnoj zdravstvenoj, naučno-istraživačkoj i turističkoj ustanovi, neumitno vodi njenom uništenju i sudbini koja je zadesila nebrojena preduzeća u Crnoj Gori. Ne mare što bi ubrzo većina naših zdravstvenih i naučnih radnika iz igaljskog Instituta mogla potražiti posao negdje drugdje, i što bi većina naših građana mogla biti osuđena na „kiropraktičare“ sa buvljaka. Ali, možda je ovo ipak članak o distorziji crnogorskog društva? Hamlet je zavapio zbog „iščašenog vremena“, a kako bi se tek moglo zavapiti zbog iščašenih ljudi…
Redakcija
